Poznata kao Putridarij sestara klarisa (naziv potječe od latinske riječi putredo, što znači truljenje), ovu stoljećima staru prostoriju koristile su klarise, te predstavlja svjedočanstvo srednjovjekovnog katoličkog poimanja smrti, prenosi Nedjelja.ba.

Sestre klarise su u sklopu dvorca Aragonese živjele od 1577. do 1809., u samostanu koji danas više nije aktivan.

Njihova glavna svrha bila je ubrzati proces raspadanja tijela

Putridariji – privremene ukopne odaje u kojima su tijela počivala prije konačnog sprovoda – bili su u srednjem vijeku relativno česta pojava u katoličkim crkvama. Njihova glavna svrha bila je ubrzati proces raspadanja tijela.

Neke metode koje su redovnice koristile podsjećaju na tehnike drevnih Egipćana pri mumificiranju. Tijela su se mjesecima ostavljala u vlažnim prostorijama dok ne bi ostali samo koža i kosti – proces koji je, prema nekim srednjovjekovnim katoličkim učenjima, simbolizirao duhovno „pročišćenje“ i konačno odvajanje od prolaznog, zemaljskog života.

Nakon „pročišćenja“ posmrtni ostatci bi se premještali na konačno počivalište, najčešće u kosturnice unutar crkvenih kompleksa. Kako objašnjava Elisabeth Harper na blogu Order of the Good Death, ovakve prostorije bile su dio tradicije tzv. „dvostrukog ukopa“, gdje smrt nije bila kraj puta, nego samo jedna od etapa na putu prema vječnom životu.

Smrt kao jedna etapa na putu prema vječnom životu

U katoličkom vjerovanju, kako napominje Harper, smrt nije kraj, nego početak novog života – fizička smrt tek je prolaz, vrata kroz koja se mora proći.

No, putridariji nisu služili isključivo za raspadanje tijela. Imali su i važnu duhovnu ulogu u redovničkom životu. U srednjem vijeku redovnici i redovnice okupljali su se u tim prostorijama kako bi kontemplirali smrt i razmišljali o tzv. „posljednjim stvarima“. U slučaju putridarija u dvorcu Aragonese – jednog od rijetkih očuvanih primjera u Italiji koji je otvoren za posjetitelje – redovnice su se okupljale kako bi molile za duše pokojnika i promišljale o prolaznosti života.

Putridariji su imali i važnu duhovnu ulogu u redovničkom životu

Danas, stoljećima nakon što su ove prostorije zadnji put korištene, posjet ovom neobičnom mjestu na Ischii može biti duboko nadahnjujući. Kako piše Harper, suočavanje s tjelesnom smrću može nas podsjetiti na krhkost i prolaznost života – i potaknuti da dragocjeno vrijeme na zemlji iskoristimo što bolje.