Što učiniti s predmetima koji su blagoslovljeni, a sada su pokidani, primjerice krunica, svete sličice ili Sveto pismo? Smije li ih se baciti?

Svi predmeti kojima se koristimo imaju svoj rok trajanja upravo zato što su materijalni. Što ih više koristimo, brže se troše. O kakvom god se predmetu radi, ne treba imati lažnih obzira. S poštovanjem se treba odnositi prema svim predmetima dok ih koristimo jer oni nisu predmet našeg obožavanja nego sredstvo naše molitve. Krunica koju u ruci držimo zapravo nam samo pomaže da se u svojoj molitvi koncentriramo i mislimo na Boga. Sveta sličica isto nije predmet obožavanja. Kad se dogodi da se takvi predmeti istroše, na bilo koji način, treba ih zbrinuti s poštovanjem. Primjerice, nikada cijelu krunicu nećemo baciti u smeće, nego je pokušajmo do kraja raskidati i zrnca pustiti da padnu s konca. Bibliju koja se poderala možemo spaliti. U svakom slučaju, ne treba takve predmete beskrajno čuvati i ne treba se skrupulozno bojati ih se riješiti. Međutim, dok ih koristimo, neka to bude s dužnim poštovanjem.

Kako opraštati stalnu muževu bračnu nevjeru?

Bog nije stvorio instituciju braka zato da bi netko u braku patio nego ju je stvorio zato da dvoje ljudi koji uđu u brak zaista žive zajedništvo svoje ljubavi, u svakom smislu te riječi, da se upotpunjuju i da jedno drugome budu oslonac. Ako se brak pretvori u u trajno mučenje jedne osobe, onda je pitanje koliko to ima više smisla. I u crkvenom pravu postoji postoji termin “odvojenosti od stola i postelje”. Riječ je o situacijama u kojima se nešto trajno događa, jer slušateljica je postavila pitanje treba li podnositi neprestanu nevjeru svoga supruga. To je uvijek osjetljiva tematika. Ako je povrijeđenoj strani zaista stalo do braka, ona će učiniti sve da taj brak sačuva. Ali uvijek postoji granica. Poduzeti sve znači razgovarati sa svojim suprugom i potražiti pomoć sa strane, bilo u bračnim savjetovalištima bilo u socijalnoj službi. Bog od čovjeka ne traži da podnosi takvu vrstu i nepravde i nasilja koji se nad njim čini. To nije ljubav i to se ne može opravdati ljubavlju.

Kako postupiti u susretima s ljudima koji nam upućuju ružne i pogrdne riječi?

Bez opraštanja nije moguć zajednički život jer uvijek netko nekome treba oprostiti, ali puno se puta dogodi da netko namjerno želi nekoga povrijediti. Opraštanje ne znači da čovjek uvijek bezuvjetno može i treba primiti svaku uvredu, pokoriti se i biti ponizan. Ne. Naprotiv, treba znati i odreagirati ako te netko uporno ponižava nanosi bol i sramoti, treba se znati postaviti. Bog ne traži mazohizam. Treba pokušati uvijek blago ljudski pristupiti čovjeku koji vrijeđa i s punim ga pravom pitati: “Zašto mi to činiš?” U konačnici, čovjek treba biti spreman oprostiti jer bez toga će u sebi imati neprestani teret. To se pak može pretvoriti u trajnu mržnju koja će ga iznutra razarati. Čovjek mora braniti svoje dostojanstvo, ali ne tako da prihvati metode i načine onoga koji vrijeđa. To je spirala zla iz koje nema izlaza. Dakle, oprostiti uvijek, ali i boriti se za sebe te uvijek imati na pameti da Bog sve vidi.

Ako se čovjek dvije godine nakon životne ispovijedi sjeti da tom prigodom nije ispovijedio teški grijeh, što učiniti da se ne bi moralo sve grijehe ponovno govoriti?

Vrijedi univerzalno pravilo za sakrament pomirenja. Ako se čovjek za životnu ispovijed dobro pripremio i nije namjerno “zaboravio” izreći neki grijeh, grijeh mu je oprošten. Ne treba više činiti životnu ispovijed, nego može svećenika zamoliti za duhovni razgovor. Dakle, više nije potrebna tzv. životna ispovijed, osim ako čovjek, naravno, nije ponovio isti grijeh.