U jednom gradu primijetio sam zanimljiv detalj, a valjda je taj detalj isti u svim gradovima.

Naime, dok sam šetao ulicom, na pločniku je bila obilježena zona za pješake, ali i za bicikliste. Detalj koji mi je upao u oči pomalo je neobičan: zona za bicikliste jednostavno je obilježena znakom biciklista, a zona za pješake je označena parom koji se drži za ruke.

Na toj slici prikazani su majka i dijete ili pak otac i dijete. Interesantan je taj detalj!

Čovjek na znaku za pješake nije prikazan sam, a bicikl jest.

Ipak, bicikl je prijevozno sredstvo, a čovjek je ljudsko biće.

Čovjek zapravo i jest šetač, on je vječni šetač. Dok šeta ovom Zemljom, čovjek nije sam, nije usamljen.

Čovjek nije usamljeni šetač, nego je poželjno da ima nekoga uz sebe, poželjno je da ga netko drži za ruku. Pa zar i Bog mene i tebe, sve nas, ne drži za ruku?

Zar i Bog nečujno ne šeta svakodnevno uz nas?

Nakon što je stvorio Zemlju, životinje, biljke i prve ljude Adama i Evu, Bog je prošetao rajskim vrtom. U Knjizi Postanka piše: „Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca.“

Bog je prošetao vrtom nakon što su Adam i Eva sagriješili protiv Boga zavedeni Sotoninom ponudom. Kad pogriješi, kad zaboravi na svog Stvoritelja, Bog ni tada ne odustaje od čovjeka, ne ostavlja ga samog, nego spremno korača uz njega u nadi da će se pokajati i vratiti na pravi put. Budući da vjeruje u tebe, Bog uvijek želi koračati s tobom, jer ne želi da budeš sam.

Zato i ti radosno pruži svoju ruku Bogu, ne hodaj sam ovom Zemljom!

Ako je Zemlja zona šetača, ne idi sam jer nisi stvoren za usamljene šetnje, već za zajednički hod s Bogom do vječne domovine. Dopusti ljudima da hodaju uz tebe, ali još više dopusti to Bogu jer te je stvorio za sebe.