Ako ljudi na vlasti krše umjesto da poštuju zakonske odredbe i za to ne odgovaraju nikomu, što ostaje od pravnoga poretka, od države kao takve? Nameće se i pitanje: Jesu li to u Hrvatskoj nositelji vlasti iznad zakona, iznad zakonskih odredaba pa ih mogu proizvoljno interpretirati i primjenjivati?

Jedan od većih dubinskih problema u hrvatskom društvu svakako je i izigravanje, nepoštovanje ili nedopustivo interpretiranje preciznih zakonskih odredaba, što potvrđuje da je od prava važnija politika te da zakoni i zakonske odredbe ipak ne obvezuju jednako sve građane i sve institucije. Najnoviji primjer takva derogiranja zakona upravo je dopis od 16. svibnja ministrice znanosti i obrazovanja upućen svim osnovnim školama naslovljen predmetom: »Nabavka udžbenika obveznih predmeta za školsku godinu 2019./2020.« Odredba toga pisma, koja je bila protivna postojećemu Zakonu o udžbenicima, u očitovanjima predstavnika Vlade i toga ministarstva de facto je poništena te je izbjegnuto otvoreno kršenje zakona, no ostaje gorak okus i pitanje kako se uopće moglo dogoditi da se taj zakon tako proizvoljno tumači.

Naime u tom pismu (u kojem je umjesto hrvatske standardne riječi »nabava« upotrijebljena verzija koja se rabi u srpskom jeziku »nabavka«?!) ministrica znanosti i obrazovanja, koja je vlastoručno potpisala to pismo, javlja osnovnim školama i osnivačima osnovnih škola da se »sredstva za nabavu udžbenika za učenike osnovnih škola osiguravaju u Državnome proračunu« i da su »udžbenici nabavljeni sredstvima Državnoga proračuna vlasništvo škole«, a dodana je i »Napomena« u kojoj se navodi: »Sredstvima državnog proračuna nabavljaju se isključivo udžbenici obveznih predmeta.« U toj »Napomeni«, koja citiranom rečenicom derogira ni manje ni više nego Zakon o udžbenicima, također se pojašnjava, a što je u skladu sa Zakonom o udžbenicima: »Troškovi nisu osigurani za nabavu dopunskih i pomoćnih nastavnih sredstava (radne bilježnice, zbirke zadataka, kutija za tehnički, likovna mapa, atlasi)« i dodaje, što je suprotno Zakonu o udžbenicima, »odnosno udžbenike izbornih predmeta«. Tom »Napomenom« među »udžbenike izbornih predmeta« uvršteni su i vjeronaučni udžbenici, što je izazvalo reakciju i iz Crkve i koalicijskoga partnera sadašnje Vlade političke stranke »Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti«.

»Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu« (NN 116/18) koji je na snazi od 29. prosinca 2018. u članku 14. stavku 1. doslovno propisuje: »Sredstva za nabavu udžbenika za učenike osnovnih škola osiguravaju se u državnom proračunu.« Ta zakonska odredba ne može biti jasnija ni preciznija. Ipak se dogodilo da je tako jasnu i preciznu zakonsku odredbu pokušalo prekršiti tako važno državno tijelo kao što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja! Kako je to moguće? Posve je jasno da pokušaju derogiranja te jasne zakonske odredbe nisu »kumovali« pravni stručnjaci u Ministarstvu znanosti i obrazovanja jer tako jasnu i preciznu odredbu ni jedan pravnik nikada ne bi osporavao. Očito na djelu je bila politika, koja po svoj prilici nije pitala ni struku ni pravnike u ministarstvu, a koja je pokušala ideološki tumačiti tu nedvosmislenu zakonsku odredbu i može se reći kazniti učenike koji polaze školski vjeronauk i njihove roditelje plaćanjem vjeronaučnih udžbenika. Golemi je problem u hrvatskom društvu ako ministrica nekažnjeno može tako izvrtati precizne zakonske odredbe. Ako ministri ne bi poštovali zakonske odredbe, odnosno ako bi ih otvoreno kršili, kao u primjeru vjeronaučnih udžbenika, što bi onda trebalo očekivati od drugih članova hrvatskoga društva? Ako ministri ne bi poštovali zakone, tj. pravni poredak, i za takvo nepoštovanje ne bi odgovarali, tko bi onda i s kojim pravom mogao kazniti druge daleko manje upućene kršitelje zakona? Ako ljudi na vlasti krše umjesto da poštuju zakonske odredbe i za to ne odgovaraju nikomu, što ostaje od pravnoga poretka, od države kao takve? Nameće se i pitanje: Jesu li to u Hrvatskoj nositelji vlasti iznad zakona, iznad zakonskih odredaba pa ih mogu proizvoljno interpretirati i primjenjivati?

Zakon o udžbenicima donosi precizne odredbe glede oblikovanja, stvaranja i odobravanja udžbenika i to se, što je normalno, jednako tako odnosi i na udžbenike za vjeronauk, pa je teško razumjeti zašto bi se onda iz nabave udžbenika za učenike osnovnih škola isključili upravo udžbenici za vjeronauk. To je pitanje tim više na mjestu jer bi takvo postupanje bilo i protivno međunarodnomu »Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture« u kojem je precizirano da je vjeronauk »obvezan predmet za one koji ga izaberu« (članak 1.). U tom kontekstu treba upozoriti i na nezakonito ponašanje onih škola koje od učenika koji su s roditeljima u 1. razredu izabrali školski vjeronauk traže da se o tom izboru ponovno izjašnjavaju premda je učenicima i njihovim roditeljima omogućeno da na kraju ili na početku školske godine prekinu školski vjeronauk. Dobro je što su vlasti odustale od dijela sadržaja napomene u ministričinu pismu, pa će, kako je objavljeno, vjeroučenici dobiti i vjeronaučne i ostale udžbenike, no smije li izostati odgovornost za crno na bijelo očitovano kršenje zakona?

Komentar glavnog urednika mons. Ivana Miklenića objavljen je u novom broju Glasa Koncila, 23. u tekućoj godini s nadnevkom od nedjelje 9. lipnja.