Da, još te ne poznajem, Gospodine.
Toliko si vremena sa mnom,
i toliko sam vremena s tobom –
i još uvijek si mi nepoznat.
I takav ćeš mi ostati.
Uvijek ćeš biti Nepoznati Bog moje –
ponekad hrabre, a ponekad siromašne – vjere.
Kad mi se čini da te poznajem,
ti mi otkriješ nešto novo.
I uvijek tako.
Uvijek iznova.
Kad mislim da znam,
shvatim da to nije sve
i da je puno veće moje neznanje o tebi
negoli moje znanje.
Tijekom toliko vremena provedena s tobom,
naučio sam, Gospodine,
da se ti ne daš potpuno upoznati.
Ti si mi otajstvo.
I kad mi se otkriješ,
uvijek neki dio tebe ostaje zastrt velom skrivenosti.
Zato mogu reći da te u isto vrijeme i poznajem
i ne poznajem.

Smijem li ti, Gospodine, priznati
da mi niti malo nije neugodno što te ne poznajem?
Ti si otajstvo koje vjerom odtajujem,
ali ono uvijek ostaje otajstvo.
Otajstvo kojem se klanjam,
kojem se divim,
koje me ispunja čudesnim strahopoštovanjem.
Drhtim u ljubavi pred tvojom otajstvenom dubinom.
Dubinom postojanja.
Dubinom svetosti.

Moj Nepoznati Bože,
zadivljen tvojom nespoznatljivošću,
radujem se i kličem u neznanju
jer si mene, poznatoga, učinio svojim prijateljem.
Pokaži se u mojim danima.
Objavi se u mojim ograničenostima.
I sačuvaj svoju otajstvenost.
Ostani Bogom.
Moja znatiželja pretvorit će se u čežnju
koja će te tražiti
i koja će se jednog dana,
kada se to tebi svidi,
pretvoriti u puninu znanja o tebi.
I bit ćeš tada moj posve Poznati Bog.
Jer ću te vidjeti oči u oči.
Otkrit ćeš mi se tada onakvim kakav jesi.
I ništa mi tada neće biti skriveno.
Bit ću tada dio tvog otajstva.