Korijeni ta dva ključa sežu u Evanđelje po Mateju, gdje Isus govori Petru (Mt, 16, 19):

Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga,
pa što god svežeš na zemlji,
bit će svezano na nebesima;
a što god odriješiš na zemlji,
bit će odriješeno na nebesima.

Zlatni i srebrni ključ

Taj trenutak, kratak, ali gromoglasan, povjerio je Petru dvostruku vlast koja će zauvijek oblikovati Crkvu.

Dva ključa – tradicionalno jedan zlatni, jedan srebrni – predstavljaju dva područja.

Zlatni ključ simbolizira nebesku vlast: božansko dopuštenje za oprost, poučavanje, za „otključavanje“ same milosti.
Srebrni ključ upućuje na zemaljsku vlast: praktično upravljanje vrlo ljudskom Crkvom, punom uobičajene mješavine nereda i sjaja ljudskih duša koje teže Bogu.

Katekizam Katoličke Crkve to sažeto kaže (KKC 553):

Moć ključeva označava vlast upravljanja domom Božjim, a to je Crkva.

Tijekom stoljeća, umjetnici i teolozi podjednako su se oslanjali na simboliku. Petar gotovo nikada nije prikazan bez ovih ključeva. Na grbu Vatikana povezani su crvenim užetom, tvoreći urednu vizualnu teologiju: jedinstvo neba i zemlje, držano u napetosti i povjerenju.

Ključevi su oruđe služenje, a ne nagrada za izvrsnost

Važno je naglasiti da ključevi nisu dani Petru kao trofej za njegove vrline. Sveto pismo otvoreno govori o njegovim slabostima: o naglosti, o padovima, o njegovu poznatom i neslavnom pokušaju hoda po vodi.

Petrovi ključevi nisu nagrada za izvrsnost, već oruđe služenja – povjereno onome tko je znao cijenu pada i milost ponovnog uzdizanja, donosi Aleteia.

U tome leži srž slike: ne birokracija, nego milosrđe; ne čuvanje vrata, nego poziv.

Zadatak Crkve, simboliziran u ta dva jednostavna ključa, jest otvarati, a ne zatvarati, opraštati, a ne osuđivati.

Ne birokracija, nego milosrđe; ne čuvanje vrata, nego poziv

A što je s onom dugotrajnom slikom u mislima Petra kako upravlja s dvoja vrata? Možda opstaje jer na svoj način obuhvaća nešto istinito: da put u nebo nije ravna linija, da „ulazi“ i „izlazi“ života često nisu onako uređeni kako bismo željeli.

Možda su i sveci ušli kroz „stražnja vrata“

Zapravo, mnogi sveci koje danas častimo možda su ušli upravo kroz ta takozvana „stražnja vrata“ – živote obilježene kaosom, grijehom ili skandalom prije nego što je intervenirala milost.

Vrata se ne otvaraju širom za one koji su već savršeni, nego za one koji su spremni

Pomislimo samo na svetog Augustina, koji je molio za čednost… ali ne još. Ili na svetu Mariju Egipatsku, pustinjakinju koja je svoj put započela kao bludnica u Aleksandriji. Ili na vedrog svetog Dizmu, Dobrog Razbojnika, kojega je sam Krist „kanonizirao“ riječima: „Danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Pa i sam sveti Pavao, nekoć progonitelj, bio je izbačen iz svoje sigurnosti i pretvoren u svjedoka.

Ključevi raja / Foto: Wikimedia commons

Oni su dokaz da se vrata ne otvaraju širom za one koji su već savršeni, nego za one koji su spremni. Svetost, pokazuje se, ima mnogo početaka.

Sljedeći put kad ugledaš Petrove ključeve u drevnom mozaiku ili urezane u kamen katedrale, vrijedi zastati i cijeniti tihu genijalnost tog simbola. Oni ne podsjećaju na to tko je isključen, nego kako nas milost uključuje — čvrsto, sigurno, i ključem koji okreće milosrđe, a ne zasluge.

Ne podsjećaju na to tko je isključen, nego kako nas milost uključuje

Oni nisu podsjetnici na to tko je zaključan vani, već na to kako nas milost zaključava unutra – čvrsto, sigurno i ključem okrenutim milosrđem, a ne zaslugom.