Prispodoba o razmetnom sinu, ili o izgubljenim sinovima, ili o milosrdnom ocu, kako ju nazivamo, prva je u nizu Isusovih poučnih alegorija koje će papa Franjo protumačiti u jubilejskim katehezama srijedom.

Evanđelist Luka zabilježio je da Isus tu prispodobu pripovijeda farizejima i pismoznancima koji su mrmljali zato što je blagovao s grešnicima (15, 1 – 3. 11 – 32). Zato bi se, kaže Papa, moglo reći da je to prispodoba upućena onima koji su izgubljeni, ali to ne znaju pa osuđuju druge.

Ljubav je uvijek zahtjevna, uvijek postoji nešto što moramo izgubiti da bismo susreli drugoga.

„No, mlađi sin iz te prispodobe misli samo na sebe, kao što se događa u određenim razdobljima djetinjstva i mladosti. Ustvari, oko nas vidimo i mnogo odraslih koji su takvi, koji ne mogu nastaviti s nekim odnosom zato što su sebični. Zavaravaju se misleći da pronalaze sebe same, ali umjesto toga se gube, zato što istinski živimo samo kad živimo za nekoga“, primjećuje Sveti Otac i nastavlja:

„Taj mlađi sin, kao i svi mi, gladan je ljubavi, želi biti voljen.

Ali ljubav je dragocjeni dar, s njom valja pažljivo postupati.

On je, naprotiv, rasipa, prodaje se i ne poštuje se. Primjećuje to tek u vrijeme bijede, kad nitko za njega ne mari.“

Tada postoji opasnost, upozorava papa Franjo, da „počnemo prositi ljubav i vežemo se za prvog vlasnika na kojeg naiđemo.

Upravo ta iskustva u nama stvaraju iskrivljeno uvjerenje da u odnosu možemo biti samo kao sluge, kao da moramo iskupiti neki grijeh ili kao da prava ljubav ne može postojati.

Naime, kad je mlađi sin dotaknuo dno, počeo je razmišljati o povratku u očevu kuću da bi sa zemlje pokupio nekoliko mrvica ljubavi.“

Samo onaj tko nas istinski voli može nas osloboditi tog lažnoga pogleda na ljubav.

Upravo to iskustvo doživljavamo u odnosu s Bogom“, kaže Papa i podsjeća na Rembrandtovu sliku „Povratak izgubljenog sina“. Posebno su ga se dojmila dva detalja: „kao prvo mladićeva glava je obrijana, poput pokornika, ali koja izgleda i poput glave djeteta, zato što se taj sin ponovno rađa. Drugi detalj su očeve ruke: jedna muška a druga ženska, kako bi dočarao snagu i nježnost u zagrljaju oproštenja.“

S lijeve strane stoji im stariji sin koji „predstavlja one kojima je ta prispodoba ispričana: to je sin koji je uvijek ostao kod kuće sa svojim ocem, ali je ipak bio daleko od njega, dalek u srcu.

Možda je i taj sin htio otići od kuće, ali je ovdje, u tom odnosu, ostao iz straha ili dužnosti.“

Međutim, nastavlja Sveti Otac, kad se protiv volje prilagođavamo, u nama se počinje rađati bijes koji će prije ili kasnije izbiti van.

Paradoksalno, upravo stariji sin na kraju riskira ostati izvan kuće, zato što ne dijeli očevu radost.

„Ali otac izlazi također njemu ususret. Ne kori ga i ne poziva na dužnost. Želi samo da sin osjeti njegovu ljubav. Poziva ga u kuću i ostavlja otvorena vrata.“

Ta vrata i nama ostaju otvorena. To je razlog nade:

možemo se nadati jer znamo da nas Otac čeka, da nas vidi izdaleka i uvijek nam ostavlja otvorena vrata.

Sveti Otac katehezu zaključuje pozivom da se zapitamo gdje smo mi u toj divnoj priči i molimo Boga Oca za milost da možemo pronaći put za povratak kući.