U Domovinskom ratu mnogi krajevi Hrvatske našli su se na udaru velikosrpske agresije, pa tako i Valpovština. To područje sjeverozapadno od Osijeka u ljeto 1991. našlo se na prvoj crti koja je uspostavljena kod rijeke Drave. Već prije rata na tom su području uređena tri skelska prijelaza koje je lokalna 107. brigada uspješno obranila 1991. godine.

U rano proljeće 1992. odnos snaga na tom području bio je daleko povoljniji za hrvatske snage nego 1991.

Tako je 107. brigada brojala čak 2700 vojnika, a JNA se počela iz Baranje povlačiti ostavljajući položaje lokalnim pobunjenim Srbima okupljenima u Teritorijalnu obranu.

Sve to bio je dio Vanceovog plana koji je predviđao dolazak snaga UNPROFOR-a u Baranju. Taj međuprostor odnosno međuvrijeme hrvatske snage pokušale su iskoristiti i osloboditi Baranju.

Iako neprijatelj nikad nije izravno pokušao ovladati Valpovštinom ona je itekako stradala kao meta brojnih topničkih napada koji su s početkom 1992. i stupanjem na snagu Sarajevskog primirja postali rjeđi. Uslijed slabljenja neprijatelja i jačanja Hrvatske vojske pred zapovjednika 107. brigade Miroslava Štargla počelo je Zapovjedništvo Operativne zone Osijek postavljati nove zahtjeve:

„Brigada je postala toliko jaka da su te zadaće uključivale i napadajna djelovanja. Nama je to bilo dosta problematično jer smo ispred nas imali Dravu. Mora se znati da je jedna od najtežih vojnih operacija prelazak rijeke i ulazak u borbu. Postavlja se pitanje kako tome doskočiti? Trebali smo stvoriti određeni mostobran prije samog kretanja u napad. Mi smo to i napravili.“

Početkom 1992. vojnici su čamcima krenuli prelaziti Dravu i na njezinoj lijevoj obali utvrđivati crtu obrane 100-200 metara od njezine obale.

U zahvatu od Gata do Belišća bila je 1. bojna, zatim kod Valpova 2. bojna i kod Petrijevaca, nadomak Osijeka 3. bojna. Prebacivanja ljudstva izvođena su u najvećoj tajnosti, a crta obrana uređena je uspješno u zelenom pojasu uz rijeku Dravu. U tom periodu neprijatelj je ubacivanjem izvidničko-diverzantskih grupa nastojao neprestano uništavati  mostobran, ali su isto tako prema neprijatelju djelovale izvidničko-diverzantske grupe 107. brigade.

Bili su to vojnici koji su iznimno dobro poznavali taj teren na kojem su ranije boravili kao lovci i ribolovci, a mnogi su od njih u Baranji i živjeli prije rata. Početkom ožujka 1992. u Valpovo je stigao general Karl Gorinšek, zapovjednik Operativne zone Osijek. Mirolsav Štargl prisjeća se:

„General je došao inkognito da vidi što se to događa s prijeke strane Drave. On, ja i moj glavni izvidnik Ivica Matković obišli smo lijevu obalu Drave i tada je on shvatio da to što smo postigli omogućuje stvaranje mostobrana i oslobađanje daljnjeg prostora Baranje.

Odmah je izdao zapovijed da se krene u ubrzanu pripremu za izvršenje napadne aktivnosti prema velikom bentu.“

Foto: 107. Vukovi s Drave

Velik je teret pao na leđa 107. brigade no ona ga je bila spremna izvršiti, a u tome joj je trebala pomoći i 136. brigada Hrvatske vojske Slatina koja se smjestila na području Petrijevaca, također sa zadaćom kontrole položaja na lijevoj obali rijeke.

Pripreme su krenule tijekom ožujka te se intenzivirale krajem mjeseca.

Osim inženjerskih radova na uređenju položaja trebalo je preko Drave prebaciti snage stoge je vršena obuka u uporabi čamaca. Srpske snage shvatile su da se nešto događa pa su 24. ožujka pokrenule napad na baranjskoj strani Drave koji je završio neuspjehom pa je idućih dana ugrožavao hrvatske položaje upotrebom topništva.

Tako je 29. ožujka ispaljeno 220 granata pri čemu je jedan hrvatski vojnik ranjen, a u napadu 31. ožujka poginuo je Tihomir Kamba.

U to vrijeme vodostaj Drave počeo je ozbiljno rasti, kao i svake godine u to doba uslijed topljenja snijega u Alpama te se ona proširili na 350 metara širine. No niti to nije promijenilo planove već se počelo s prebacivanjem tenkova i oklopnih transportera skelom, ali i pontonskim mostom u Belišću.

Kako bi se pred srpskim službama prikrilo da hrvatske postrojbe pripremaju napad preko Radija Valpovo poslana je lažna vijest radnicima Kombinata Belišće da se zbog povećanog obujma posla jave na radna mjesta. Naime bučni guljač kore debla drveta koji je potom uključen prikrivao je rad tenkovskih motora i remorkera. Stroj je neprekidno radio do samog početka operacije.

Početak operacije „Baranja“ planiran je za 5 i 45 ujutro 3. travnja 1992. godine te sukladno tom planu tijekom noći velik broj vojnika drvenim i plastičnim čamcima prebačen na lijevu obalu. U čamcima duljine 5 metara po 7 vojnika pod punom opremom s dva borbena kompleta nečujno je prešlo nabujalu rijeku.

Uspješan prelazak omogućio je pokretanje operacije prema planu.

U zoru 3. travnja 1992. godine. Oko 1800 vojnika krenulo je u napad prema velikom bentu na Dravi, a kako je to izgledalo otkrio je zapovjednik 107. brigade Miroslav Štargl na Televiziji Slavonije i Baranje u emisiji „TV Komentar s Josipom Dubrovićem“:

„Veliki broj vojnika došao je do samog benta i u 5 i 45 krenuo u napad. Na bentu je, zavisno od konfiguracije, na svakih 100 do 300 metara bio veliki bunker rađen od balvana.

U svakom bunkeru bilo je pet do sedam neprijateljskih vojnika.

Oni su bili spremni na naš prvi udar, a iza svakog bunkera nalazilo se 30-ak neprijateljskih vojnika u većim bunkerima u kojima se spavalo i sve ostalo. Svi ti bunkeri bili su spojeni tranšejima. Zadaća naših rukovatelja protuoklopnih sredstava bila je da se uništi te bunkere.

Foto: 107. Vukovi s Drave

U toku cijele akcije uništeno je 17 bunkera na samom bentu tako da znamo da je s njihove strane samo po bunkerima poginulo približno 70 vojnika.

Odmah se u bitku uključilo njihovo topništvo i već nakon dvadeset minuta od početka napada je krenuo, kako bi rekli vojnički, pakao.

Topništvo naravno nije moglo djelovati po samom bentu, ali je gađalo po šumi. Kako je njima padao bent oni su vatru prenosili po samom bentu, a i po njegovoj lijevoj strani. Zašto? Vjerojatno greškom. To topništvo bilo je smješteno kod lokacije Babin Grob preko puta Petrijevaca te je djelovalo po cijeloj dužini benta. Kako smo mi dobili i topništvo iz

Operativne zone Osijek tu smo bili u prednosti jer su te dalekometne cijevi pod vatrom držale cestu Beli Manastir Valpovo kako bi onemogućile dolazak pomoći neprijatelju tim pravcem. Ono je vrlo uspješno obavilo taj zadatak.“

U sklopu vrlo uspješne početne faze operacije „Baranja“ diverzantska skupina 107. brigade zvana „Crne vrane“ napala je karaulu u Torjancima u neprijateljskoj dubini.

Bilo je to vrlo uspješno jer su neprijateljske snage potisnute nakon čega je krenulo već spomenuto uništavanje bunkera na bentu.

Čišćenje benta išlo je kako-gdje. Miholjačka 3. bojna uspjela je ovladati bentom, Belišćanska 2. bojna također je izbila na bent i krenula dalje prema Baranjskom Petrovu Selu gdje su naišli na jaku otpornu točku odnosno protutenkovsku prepreku s koje je neprijatelj djelovao uz pomoć dva tenka i bestrzajnog topa zaustavivši napredovanje 2. bojne pri čemu je došlo i do međusobne tenkovske bitke.

Iz pravca Narda djelovala je 1. bojna koja je imala značajnih problema koje im je osobito zadavao protuavionski top 20mm koji je ipak svladan. Prema procjeni Zapovjedništva 107. brigade ostala područja koja su držale srpske snage bila su pred padom o čemu je obavješten zapovjednik Operativne zone Gorinšek. O problemima koji su nastupili Štargl progovara:

„Možemo reći da je 107. brigada do 10 sati ovladala sa 70% benta, no nažalost u tom periodu imali smo najveće gubitke. Poginulo je već 15 vojnika. E sad kreću problemi. U 8 sati dobio sam obavijest da 136. slatinska brigada nije krenula u napad preko Drave i da je prestala djelovati topništvom.

Naime kada je napad krenuo neprijateljsko topništvo je pogodilo njihov minobacački položaj na kojem su imali jednog poginulog i nekoliko ranjenih. Ali to je rat… U ratu je neminovnost da bude poginulih i ne može biti razlog za neizvršenje zadaće. Teško je to objasniti i teško je shvatiti zašto nisu ušli u napad i zašto nisu djelovali.

Foto: 107. Vukovi s Drave

Tada je kompletno četničko topništvo smješteno na Babinom Grobu krenulo djelovati po glavnom pravcu našeg napada na liniji Belišće – Baranjsko Petrovo Selo. Naglo u toku borbe sam morao okretati haubice 105mm, najjače topničko oruđe brigade, i one su krenule djelovati po Babinom Grobu kako bi ih onemogućile neprijatelja da on djeluje.“

Kako su promatrači Europske zajednice smješteni u Belom Manastiru bili onemogućeni u nastojanju da priđu prvoj crti zbog djelovanja topništva Operativne zone Osijek, prema sjećanju Štargla, počela se uključivati viša politika.

Topništvo je prestalo davati podršku hrvatskim snagama na bentu i u napadu.

Karl Gorinšek nedugo potom u 10 sati i 50 minuta izdao je tada pukovniku, danas brigadiru Štarglu, zapovijed za obustavu napada te povlačenje hrvatskih snaga na polazne položaje. Nakon primjedbe Miroslava Štargla da su polazni položaji hrvatskih snaga na lijevoj obali Drave, zapovjednik Operativne zone izdao je novu zapovijed da se cjelokupno ljudstvo i tehnika povuku iz Baranje na desnu obalu Drave.

Nakon što je Karl Gorinšek izdao zapovijed za obustavu operacije „Baranja“ slijedilo je teško i mukotrpno povlačenje. Zapovjednik 107. brigade koja se našla u napadu govori:

„Teško je 1800 ljudi zaustaviti koji djeluju, koji krvare, koji ginu. Vi recite sad vojniku – stani, zaustavi se! Teško je to. Osobito je teško bilo to reći onim vojnicima koji su bili iz Baranje, kojima je to bio povratak njihovoj kući. Međutim zapovijed je zapovijed i morali smo se povući.

Sve ono što smo radili tri mjeseca, utvrđivali se na Dravi, palo je u vodu.

U 12 sati zaustavio sam sve borbene aktivnosti i krenulo je povlačenje. Otišao sam na bojišnicu i pratio povlačenje. Ono je završeno idućeg dana kada su i posljednji tenkovi povučeni. Ostala su tek dva borbena vozila pješaštva koja su nam onesposobljena, jedno minom, a drugo direktnim pogotkom.“

Hrvatska vojska realno gledajući imala je snagu osloboditi Baranju u datom momentu. Mnogi su Srbi krenuli u bijeg, Batinski most bio je zakrčen izbjeglicama što je onemogućilo JNA da dođe u pomoć srpskim snagama. One su se pak mobilizirale na brzinu. Radio Baranja iz Belog Manastira pozivao je Srbe na obranu otadžbine. No pod pritiskom sve je obustavljeno.

Foto: 107. Vukovi s Drave

Pitanje – tko je Gorinšeku zapovjedio da se obustavi operacije ostaje neodgovoreno. Mnogi sumnjaju na predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana. Ipak Štargl ne upire prstom u vrhovnika ističući da je on za operaciju saznao tek drugi dan. On postavlja pitanje zašto snage iz pravca Osijeka nisu djelovale.

Tako se otvaraju brojna neodgovorena pitanja, a kako bi odbio odgovore na neke od njih Franjo Tuđman poslao je vojno izaslanstvo u Osijek.

Povjerenstvo koje je trebalo utvrditi tko je pokrenuo operaciju „Baranja“, kako je pripremana i provedena, te koji su razlozi njena neuspjeha sastojalo se od generala Janko Bobetka, Martina Špegelja i Slobodana Praljka. Oni su u Osijek stigli 9. travnja 1992., a general Janko Bobetko nakon inspekcije obratio se pukovniku Štarglu idućim riječima:

„Po mojoj ocijeni, vaša je jedinica izvršila svoj zadatak. Ono što je bilo njoj dano u zadatak, ona je učinila sve da to učini. Da li su bile sve okolnosti dovedene u sklad s tim zadatkom, to nije vaša stvar, to je naša stvar i mi ćemo ići dalje redoslijedom stvari, što je normalno. (…)

Vi ste na prvoj crti fronte i vi ste tu jako dugo. (…)

Da zaključim da su hrvatski vojnici, časnici i dočasnici pod vašim zapovjedništvom učinili maksimum onoga što je u danim okolnostima bilo moguće.

Zašto to nije okonačno onako kako se očekivalo, niste vi jedini bili u igri. Ono što se ticalo vas, vi ste to učinili.“

Nakon provedene istrage, s dužnosti zapovjednika Operativne zone Osijek, smijenjen je Karl Gorinšek, te načelnik Stožera Operativne zone Osijek Franjo Kovačević. Za novog zapovjednika Operativne zone Osijek, postavljen je general Josip Lucić, a za načelnika Stožera brigadir Vinko Vrbanac.

Istodobno je ukinuto i Zapovjedništvo obrane grada Osijeka na čelu kojeg se nalazio Branimir Glavaš, a koji je imenovan pomoćnikom zapovjednika Operativne zone za informativno-propagandnu djelatnost.

Ostaje za reći kako je u operaciji „Baranja“ poginulo 15 pripadnika 107. brigade dok ih je 77 ranjeno. Mnogi poginuli ostali su na neprijateljskom okupiranom teritoriju te su se vodili kao nestali nekoliko narednih tjedana sve dok njihova tijela nisu razmijenjena kod Bilja.

Foto: 107. Vukovi s Drave