Svećenik u ispovijedi treba pomoći penitentu da shvati da grešni čin nije dobar, ne „samo zato što tako kaže Crkva“, nego da je grijeh u biti zlo. Svećenik može dati pravi lijek penitentu i odgovor koji on razumije samo na temelju razlučivanja i razumijevanja situacije penitenta. Zato je potrebno njegovati razlučivanje u pastoralnoj praksi svećenika i podučiti vjernike praksi razlučivanja.
Svećenik: sudac i liječnik
Katekizam Katoličke Crkve ispovijedi naziv i sakramentom pokore, pomirenja, ozdravljenja i obraćenja.
No, da bi došlo do pomirenja, potrebna je i druga strana. Pomirenje je potrebno zatražiti, što uključuje kajanje. Nema pomirenja bez kajanja.
Veliki problem je kad dođe pokornik kod kojeg se ne uočava kajanje, a bez iskrenog kajanja nema odrješenja. Zato je važno pomoći vjerniku da se suoči sa svojim grijehom i iskaže kajanje.
Svećenik u Kristovo ime i u ime Crkve nastupa kao sudac grijeha i liječnik duše.
Svećenik treba pomoći penitentu da shvati da grešni čin nije dobar za tu osobu, ne „samo zato što tako kaže Crkva“, nego da je grijeh u biti zlo. Također, u ispovijedi je svećenik sudac grijeha, ali liječnik osobe kojoj u ispovijedi treba prenijeti sliku Boga kao našeg roditelja.
Bez razlučivanja nema dobre ispovijedi
Dar razlučivanja nije apstraktan, nego znači putove kojima svećenik ulazi u sebe i razumijeva sebe te je onda sposoban i druge razumjeti i razlučivati, što vodi dobru osobe.
U ispovjedaonici je važno slušati, pokušati shvatiti zašto je osoba nešto učinila.
Bez dobrog razlučivanja nema ni dobre ispovijedi. Potrebno je zapitati se je li osoba u taj čin uvjerena i zašto, je li bila nagovorena, tko je na osobu utjecao. Ljudi se često opravdavaju, pa treba vidjeti zašto se opravdavaju.
Tek onda svećenik može dati pravi lijek penitentu i odgovor koji on razumije.

Foto: Freepik
Razlučivanje je zajednički proces i Božji dar
Papa Franjo svoju katehezi o razlučivanju koju je održao na općoj audijenciji u srijedu, 21. prosinca 2022. započinje s tvrdnjom kako „razlučivanje nije nešto što možemo činiti sami“, nego je ujedno zajednički proces i Božji dar.
Dar razlučivanja pomaže nam razlučiti što dolazi od Boga, a što nije od Boga; što je dobro za osobu, a što nije. Razlučivanje je milost, ali ne isključuje i naše sposobnosti.
Proces razlučivanja uključuje razum i razboritost, ali ga i nadilazi jer nastoji prodrijeti u jedinstveni i tajanstveni naum kojeg Bog ima prema svakome i koji se ostvaruje u različitim okruženjima.
Razlučivanje je povezanost sa smislom moga života pred Ocem koji me poznaje i ljubi.
„Duh Sveti je razlučivanje na djelu, Božja prisutnost u nama, to je najveći dar koji Otac jamči onima koji ga traže“, kako ističe papa Franjo.
Donijeti dobru odluku dovodi do radosti
Možda nešto moramo pretrpjeti, tražiti, ali ispravna odluka uvijek donosi radost. Ispravna odluka znači trenutak u kojem se u životu susreću vrijeme i vječnost.
U dobroj odluci susreće se Božja volja s našom voljom, susreće se sadašnji hod s vječnim.
Nakon puta razlučivanja, donijeti ispravnu odluku znači ostvariti susret vremena s vječnošću. Razlučivanje je razmišljanje uma i srca koje moramo učiniti prije nego donesemo odluku. Razlučivanje je naporno, ali prijeko potrebno za život.
Uključiti želje
Želja u procesu razlučivanja je kao kompas koji pomaže osobi shvatiti stoji li na mjestu ili se kreće.
Iskrena želja može duboko dotaknuti strune našeg bića.
Ako imamo iskrenu želju, tada smo spremni podnijeti svaku žrtvu da bismo tu želju ostvarili.
Važno je čitati vlastitu povijest; ne zaustaviti se na trenutnoj situaciji, nego smjestiti je u kontekst, vidjeti odakle dolazi neka misao. To je sposobnost da se čovjek zaustavi kako bi postao svjestan načina na koji postupa, osjećaja koji nas obuzimaju, misli koje nas uvjetuju, a da često toga nismo svjesni.
Steći naviku ponovnog „čitanja“ vlastitog života omogućuje nam da svoj pogled oblikujemo da bude oštriji, da nam omogući zamijetiti mala čuda koja Bog čini svaki dan u našem i u životu vjernika koji dolaze svećenicima.

Foto: Pexels
Razlučivanje u pastoralnom služenju
Za dar pastoralnog razlučivanja, svećenik treba vježbati svoju inteligenciju, znanje, stručnost i volju, provjeravati je li svojom stručnošću i svojim znanjem dorastao svim izazovima, prati li što se događa u Crkvi, crkvene dokumente i smjernice koje se daju.
Dr. Dugalić je istaknuo da nije važno da svećenik samo prosudi da je osoba učinila nešto objektivno loše protiv zakona, nego i da uvidi zašto je čovjek to učinio: je li to namjerno, svjesno učinio ili je to bilo ‘najveće moguće dobro’ koje je osoba u tom trenutku mogla učiniti.
Svećenik mora vidjeti ima li predrasudu u pristupu marginaliziranima, stav koji nije evanđeoski.
Ispovijed je i oblik duhovnog praćenja, kod redovitog penitenta.
Svećenik treba dati potrebno vrijeme penitentu da se popravi, ne očekivati da osoba odjedanput sve popravi, nego pratiti ju u tom procesu.
Odgovornost svećenika
Za pravilno postupanje, svećenik treba imati sinovski odnos s Bogom i zrelu duhovnost.
Tek na temelju razlučivanja svećenik može donijeti konačni sud.
To zahtjeva napor svećenika i u složenim životnim situacijama važnost intelektualne i ljudske izgradnje te njegovanje osjećaja za čovjeka kroz duhovnu izgradnju svećenika.
Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić izlagao je o temi „Izazovi i poteškoće u slavlju sakramenta pomirenja. Zrela svećenička savjest – Preduvjet za odgoj savjesti vjernika i dar razlučivanja“ na svećeničkoj rekolekciji u sjemeništu Zmajević u Zadru u srijedu, 12. ožujka, prenosi Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije.