Sveto je pismo nastalo davno, u nama dalekom i često neshvatljivom mentalitetu i rječniku izraelskoga naroda. Zato nerijetko trebamo tumačenje biblijskih tekstova kako bismo otkrili njihovu božansku poruku za nas i naše vrijeme. No, pojedinim biblijskim riječima, govorima, tekstovima uistinu ne treba tumačenje. Sve je jasno rečeno i svaka nadopuna bila bi i više nego suvišna.

Vama koji slušate govorim!

Ove moje misli odnose se na tekst koji sam upravo pročitao, na jedan od najradikalnijih odlomaka Biblije, najradikalniji govor uopće ikada izgovoren. I uistinu mislim da bi svako moje tumačenje toga teksta bilo uzaludno i neprimjereno. Zato ću se poslužiti samo Kristovim riječima kojima on započinje ovaj svoj govor: Vama koji slušate govorim!

Ne moramo to isto što slušamo u isto vrijeme i čuti, a još manje prihvatiti i primiti.

Činjenica je da mi slušamo jako puno, ponekad smo prisiljeni nešto slušati (evo sada, htjeli ili ne, na neki ste način prisiljeni slušati me bez obzira sviđao vam se moj govor ili ne), međutim, ne moramo to isto što slušamo u isto vrijeme i čuti, a još manje prihvatiti i primiti. Mi kao da imamo svojevrsnu sposobnost da se jednostavno možemo „isključiti“!

Tako zna biti i s evanđeljem, sa slušanjem Božje riječi. Posebno kad je ono radikalno, konkretno i zahtjevno, jasno i nedvosmisleno. Baš kao ovo današnje. Problem je što mi danas ponekad nismo spremni prihvatiti radikalnost, ne samo evanđelja, već i bilo čega drugoga. Često se bojimo kako će nas ljudi okarakterizirati kao zaostale tradicionalne zanesenjake ili pak da će nas radikalnost puno koštati.

Često se bojimo kako će nas ljudi okarakterizirati kao zaostale tradicionalne zanesenjake…

Primjerice, kad netko prijateljima otkrije tajnu da želi postati svećenik, a ovo govorim iz vlastitoga iskustva, prvo što će te nakon toga pitati jest: „U što si se ti razočarao te si odlučio takvo što sebi učiniti?“ Zamislite, pa pitam i sebe i vas – zar samo takve osobe, nezrele i razočarane, biraju to zvanje!? Što se onda uopće od njih može i smije očekivati? Zar se više jedna normalna, zdrava osoba ne smije odlučiti na jedan takav, za mene osobno vrlo radikalan, potez u životu?

U što si se ti razočarao te si odlučio takvo što sebi učiniti?

U životu svakoga čovjeka postoje trenutci kad se ne može drukčije reagirati nego vrlo radikalno, za svoje dobro i za dobro drugih ljudi, a zasigurno i zato što je volja Božja baš takva, a toga se onda pogotovo nitko i ni po koju cijenu ne bi trebao stidjeti.

Kristova radikalnost u današnjem evanđelju vrti se i dotiče samo jedne domene, jedne jedine stvarnosti našega života i življenja a to su međuljudski odnosi! I nema čovjeka koji s tim nema problema! I ja također imam, i to slobodno priznajem! A Krist nam daje zlatno pravilo za te odnose: Što želiš da tebi drugi čine, čini i ti njima. Ne kako tebi drugi, tako i ti njima. Nego, što želiš da tebi drugi čine, čini i ti njima, prvi! A iz vlastitog iskustva znamo kako čovjek – ma i svatko od nas – ponekad zna biti daleko od ovoga zlatnog, ali radikalnoga Kristova pravila.

Nego, što želiš da tebi drugi čine, čini i ti njima – prvi.

U tom smislu postoji jedan primjer, jedna kratka priča, koja govori o tome kako je jednom prilikom Bog došao na zemlju kako bi nagradio jednog (naglašavam) vjernika i rekao mu: „Došao sam te nagraditi. Reci što želiš i bit će ti, ali znaj – što tebi učinim, tvome ću susjedu učiniti dvostruko.“ Čovjek malo zastane, porazmisli te odgovori: „Iskopaj mi jedno oko.“ Misleći: ma po cijenu toga da i izgubim jedno svoje oko – samo neka moj susjed izgubi oba!

Ma po cijenu toga da i izgubim jedno svoje oko – samo neka moj susjed izgubi oba!

Braćo i sestre – protivno ovom primjeru – Gospodinove su riječi upućene svakome od nas: „Vama koji slušate govorim, budite radikalni u prihvaćanju onoga ste danas čuli u evanđelju!“ Možda smo i danas evanđelje samo prečuli, možda ga nismo ni svjesni. Zato ponovno ponavljam njegovu srž Isusovim riječima: „Što želiš da tebi drugi čine, čini prvo ti njima!“ Ove riječi neka budu zlatno pravilo našega života. I neka svakome od nas, meni prvome, neprestano odzvanjaju u ušima kako bismo postigli i živjeli, već danas, radikalnost kršćanskoga, Isusova, života.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici nadbiskupije.