DAN 1.
NAŠ ŽIVOT I RAD

Hvaljen Isus i Marija! Iz vaše drage Bengalije, tamo gdje palme cvatu!

Te drage naše i vaše palme vas pozdravljaju! I palme, i rižina polja, nepregledna rižina polja. Žetva je uistinu pripravna, žetva je velika, no poslenika je malo. Molimo se Gospodaru žetve da pošalje poslenike u svoju žetvu. Uz palme i polja pozdravljaju vas i ove močvare delte svete rijeke Gangesa. One izgledaju strašne i neprohodne, no za ljubav ništa nije neprohodno, ništa nije strašno.

I kroz ta polja, i kroz močvare, i uz Ganges rijeku ti ljudi ovdje idu, idu. No kamo? Pitanje života! Oblaci kao da ih zovu: Gore srca! K Njemu, Svjetlu svijeta!

Duše čekaju, Isus čeka . . .

Nakon pozdrava pozivam vas malo na šetnju, na putovanja. To nam je velika dužnost. Župa nam je golema, sela su mnoga. Ove smo godine preuzeli 20 novih sela. Mnoga su udaljena na kilometre. Putova je tu malo. U mnogim predjelima i nema putova. Čitava je župa ispresijecana velikim rijekama i kanalima. Moramo putovati na malim urođeničkim lađicama.

Kako se putuje na tim lađicama? Najprije, do njih se dolazi kroz blato i s njih se silazi u blato. Plima i oseka tu je oko sedam metara. Blato je više puta i do koljena.

S lađice je lijep pogled na Ganges, kad je on miran. No teško je kad se monsunske oluje sruče na tu rijeku.

Pogled na Ganges sjeća me na dragu moju Neretvu i na plavi Jadran. Dok čovjek promatra na njemu lijepe barke, pomišlja da je pred dragim našim Splitom ili pred Korčulom.

Razne su lađe, razni su lađari, no uvijek je ista pjesma, isti zov Gangesa. I po danu i po noći kako je tajna ta rijeka, kako je opojna jeka i gangeških lađara i tih džungla!

Na ovim golemim rijekama nema mostova, pa se prelazi na urođeničkim lađicama. Više puta valja strpljivo ili nestrpljivo čekati i po dva do tri sata dok se lađar vrati s druge obale. A kad su velike oluje, uopće se ne može prelaziti preko rijeke.

S našim lađarom Šudhirom bio sam na toj rijeci pet dana. Bili smo umorni, no krijepila nas je njegova pjesma. Ona nam je svima bila tako draga. Pjevao je pjesmu gangeškog lađara, pjesmu starih dana iz bengalske povijesti, o nekoj mladoj ženi kojoj je muž nestao u džungli, a kojeg je ona veoma ljubila. Pa mu ona pjeva, tješeći se da ga džungle nisu zaboravile, da ga se valovi rijeke Gangesa još sjećaju. Evo te pjesme.

»O Bože, Bože, kako je to bilo zapisano u knjizi moga života, da će moj muž mlađ umrijeti. I rekao mi je: ‘Ti ćeš biti sati. Ostavit ću te mlad!’ O moj vjereniče, nemoj me ostaviti, nemoj me ostaviti samu u životu!

Nebo plače, vjetar je tužan, tužni su valovi Gangesa. No nitko nije razumio boli srca moga. Plače Ganges, i životinje džungle, i cvijeće prašuma. Sam kralj Boroth, kad je sve to vidio, proplakao je i on, i sa suzama svojim ispunio je čitavo more.

O Bože, o Bože, ti me ne zapusti! O Bhogoban, o Bože, ti mi budi utjeha!«

Kako je divna pjesma gangeškog lađara! I sve su im pjesme takve: pune vjere i utjehe. Ta pjesma gangeškog lađara u mnogim prilikama tješi srce čovječje.

Na tim putovanjima i Ante postaje lađar. Budi se neretvanska krv. Kad god imam prilike, ja se uhvatim kormila i vesala. To je ovdje običaj. Svako svakoga pomaže, osobito na rijeci.

Lađice znaju biti pune i prepune. A ima mnogo opasnosti dok prelazimo te goleme rijeke, i zbog oluja, i zbog velikih virova na rijekama. No lađari su pravi junaci. Kad bih imao malo više vremena, pričao bih vam o mome lađaru Kalipodu, koji me prevozi južno od Ranigora. Velike su tu rijeke i nasipi na rijekama i virovi, ali mi on jednom reče: »Lađa, lađa se nikad ne može utopiti. Lađu je Bog stvorio za rijeku, ali ne da se utopi, nego da prevozi ljude, ali ljude srca dobra, srca čista, srca poštena. Kako se oni mogu utopiti?! Ja prelazim dan za danom ovdje ovu rijeku. Pomolim se Bogu prije i zahvalim mu se kad se vraćam, i nikad, nikad se nisam bojao valova!« Zbilja mi se dopalo to tumačenje moga dragog Kalipoda. Pa sam mislio: Što on govori o lađi, toj drvenoj lađi, isto je i s lađom našega života. Ako smo mi pošteni i čisti i Bogu dragi, ne bojmo se oluja, ne bojmo se ničega!

Pa, eto, to želim i svima vama da lađica vašeg života bude takva, da svi zajedno sigurno stignemo na drugu obalu sretno na obalu vječnosti.

Vaš otac Ante

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

DAN 2.
EVO ME OPET U BAŠANTIJU

Basanti, 9-10. ožujka 1972.

Predragi moji prijatelji i dobročinitelji!

Javljam se danas ovim zajedničkim pismom. Odlazim iz Morapaja da opet preuzmem župu u dragome mi Basantiju. Kako sam sretan sjedeći na maloj lađici i njišući se na valovima Gangesa! Kako li godi taj opojni dah rijeke i zov dalekih sunderbanskih džungla, ti spomeni davnih dana, prvih godina moga svećeničkog života; spomeni na žrtve i križeve, spomeni na neopisivu sreću. To¬lika draga lica pojavljuju se preda mnom: i malog slijepca Šoilena, i Kadona, i Magdalene i Šorole, starog Pabona i starice Kamini, i one Božje mučenice, gubavice Meline. Svi kao da me gledaju iza onih stabala geona i šundora uz obalu Gangesa.

Do mene dopire pozdrav Gospin s tornja crkvice svete Male Terezije. Kao da čujem jeku onog prvog »Angelusa« što sam ga zvonio u rano jutro blagoslova te crkve prije 32 godine.

I onda osmijeh Malog Cvijetka, Terezije. Onaj kip, pred kojim sam se mnogo puta klečeći molio za prijatelje i dobročinitelje misija. Molio sam je za njezine ruže s neba.

I na koncu klečim pred oltarom, pred tabernakulom. Zahvalan poljubac oltaru uz molbu da bih se kao živi oltar mogao dati Njemu i dušama.

Molite, braćo, da ovaj moj ponovni rad u Bašantiju, moj i vaš rad, moja i vaša žrtva, budu ugodni Bogu Ocu svemogućemu.

Vaš otac Ante

(Nastavljam, pismo u Basantiju 10. ožujka 1972.)

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

DAN 3.
EVO ME OPET U BAŠANTIJU

Stari znanci dolaze. Tom zgodom pala je pokoja suzica. Što ćete, ljudi smo. Pala je i na rastanku s Morapajom, osobito uz zadnji poljubac siročadi u samostanu i maloj Šukuli, koja me je u ime sela zadnji puta pozdravila uz kanal. A pala je suza i kod susreta sa starim prijateljima u Bašantiju. I znate tko je prvi došao po blagoslov i da ujedno mene blagoslovi? 90-godišnja starica Kamini, baka malog Kadona. Dva sata je pješačila radi toga. A ja je prije deset godina providio i za nebo pripravio! »Još ja mogu hodati i Bogu se moliti«, reče ponosno baka Kamini. Smanjila se kao patuljak, no srce je uvijek isto: puno sreće i misli na Kadona. On sada radi za oca Mongola u župi Kalni. I, dakako, da na baku misli i pomaže joj.

Baka me pozvala u svoje selo, pa sam prvi pohod uredio za Ranigor. Biciklom po razrovanim putovima. A i vrućina je već pritisla. Izdaleka sam već opazio obrise »južnog sela«. Na pola puta čekala me skupina mladića i dječice s bubnjevima, cimbalama, harmonijem i, dakako, s vijencima. Bez toga nema slave u Bengaliji. Uz pjesmu i molitvu najprije smo krenuli u malu staru kapelicu. Tu su naši pioniri misionari o. Pavao Mesarić i o. Vizjak podigli prvu kapelicu. Naokolo su bile džungle. I ja sam se tu pred tigrovima zatvorio u tu malu kapelicu. Džungle se sada polako čiste, i niču nova sela.

Dolazimo u »srednje selo«, gdje će se graditi nova lijepa zav¬jetna kapelica u čast sv. Nikole Tavelića. To je dar plemenite obi¬telji Pere Okrugića, rodom iz Srijema, a sada živi u Kanadi. Uz prijašnje neke darove podignut ćemo lijepu spomen-kapelicu našem dragom prvom hrvatskom svecu. Slava njemu, a svaka čast plemenitim dobrotvorima!

Misu smo imali na otvorenom. Privremeni je oltar pun cvijeća. Tu je i čašica mlijeka: prvo mlijeko Josipove kravice. U propovijedi sam im preporučio žarku ljubav k Isusu, Euharistijskom Isusu, ljubav prema njihovim duhovnim vođama i međusobnu ljubav. Na koncu mise ona čašica blagoslovljenog mlijeka išla je od usta do Usta male dječice. Hvala Bogu, ima ih svaka majka. Pa iako je bilo malo, ipak je svatko pomalo dobio.

Noć se već spustila. Idem još u Nafarganj, naše najjužnije selo. Stari putovi, stare drage uspomene. Na onom zaokretu moj je dragi katehista Sšššoši vidio tigra, od straha je sjeo u blato, a iz grma izletio — šakal!

Kroz duboko blato idem do male lađice koja će nas prebaciti na drugu stranu. Na dva mjesta sam si ranio nogu, pa valja bosonog. A ionako kroz ovo blato cipele ne idu. Stari lađar »Kalo-Gluhi« još je tu. Sinčić mu je sad velik. Radi na polju. No ove dvije zadnje godine poplave su sve uništile, pa je teško, ali valja junački naprijed.
Prenoćio sam u Anondovoj kolibi. Prošle nedjelje umro mu je otac, naš dobri Đogen. On je bio prvi kršćanin koji je došao u ove krajeve. Imat ću za njega misu. Sjedili smo do u kasnu noć. Redale se krunica, pjesme i »razgovor ugodni« o starim doživljajima. Uredili smo i za odgoj djece. Mala Haši (Patkica) zove se sada Pušpo-Cvijetak. Ide u peti razred. Poslat ćemo je u samostan u Basanti.

Noć je mirna. Za mene su pripravili nekoliko dasaka za krevet. Tu su, dakako, i krave, i koze, i koke, i patke, no svaka im čast: svi su se dobro vladali i nisu mi ostavili svoje buhe i buhice…
Južni vjetar iz džungle naskoro me uspavao. I kroz san sam obnavljao tolike drage i sretne uspomene davnih dana.

Vaš otac Ante

(Završavam u Basantiju 10. 3. 1972.)

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.