Carlo je rođen 3. svibnja 1991. godine, a odrastao je u posebnoj radosti djeteta Božjeg, posvećen Djevici Mariji, svakodnevno moleći krunicu već od ranih godina, iako u svojoj obitelji nije primio odgoj u vjeri. U kasnijoj dobi Carlo je, uz ostalo, razvio velike kompjutorske vještine uz pomoć kojih je dokumentirao euharistijska čuda diljem svijeta i sve ih katalogizirao na web stranici koju je sam pokrenuo i vodio. Svega tjedan dana nakon što mu je dijagnosticirana leukemija 12. listopada 2006. prekinut je njegov mladi život, ali oduševljenje njegovim riječima, djelima i duhom koji je zračio iskrenom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, traje i danas i širi se među mnogim vjernicima.

U srpnju 2018. papa Franjo je Carla Acutisa proglasio slugom Božjim, a prošlog mjeseca Italijom je odjeknula vijest Nicole Gorija, postulatora kauze za beatifikaciju, o tome kako je nedavno utvrđeno da je Carlovo tijelo, 13 godina od preminuća, ostalo neraspadnuto. Njegova majka Antonia Salzano dala je intervju za katolički televizijski kanal Maria Vision u kojem iznosi svoja sjećanja na Carla, njegov žar za Kristom, želju da ljudima probudi svijest o Isusovoj prisutnosti u euharistiji te o brojnim plodovima obraćenja i ozdravljenja po Carlovu zagovoru.

„Carlov život bio je sasvim uobičajen. Živio je baš kao i svi njegovi vršnjaci, ali s jednim posebnim skladom i to uglavnom zbog toga što je sve svoje dane provodio u susretu s Isusom u euharistiji. Svaki njegov dan sastojao se od sudjelovanja na svetoj misi, kratkog euharistijskog klanjanja prije ili poslije mise te susreta s Gospom u molitvi krunice što je on nazivao ‘spoj’, jer je govorio da je Djevica Marija jedina žena njegovog života”, tumači majka Antonia, govoreći u čemu je bila posebnost njezina sina. Pored toga navodi kako je Carlo, kao i svi njegovi prijatelji, volio nogomet, učio, družio se s djecom, dok je po pitanju video igrica, koje su postale opsesija većine današnje djece, sebi odredio vrijeme od maksimalno sat vremena u tjednu, jer je želio biti gospodar svoga vremena, slobodan od takvih vrsta ovisnosti, čime je pokazao veliku uravnoteženost čak i u ranoj dobi.

Zbog svoje velike privrženosti euharistijskom Isusu Carlo je svoju prvu pričest imao sa sedam godina i od tada je svaki dan sudjelovao na svetoj misi.

„Kad smo putovali u inozemstvo Carlova preokupacija je uvijek bila raspitati se gdje je u blizini hotela crkva u kojoj može sudjelovati na misi kako je ne bi propustio…. Od malena je imao taj poseban odnos s Isusom i euharistijom za koju je govorio da je njegova ‘autocesta za nebo’. Znao je reći i kako je ona najbrže sredstvo da postanemo sveti, jer u euharistiji osobno susrećemo Boga te da smo puno sretniji od onih koji su živjeli prije dvije tisuće godina uz Isusa koji su katkada, da bi ga vidjeli, morali putovati i kilometrima, dok mi Isusa imamo prisutnog u svakoj crkvi. ‘Dovoljno je ući u obližnju crkvu i već imamo prisutnog živog Isusa, imamo Jeruzalem ispred kuće’, govorio je.”

Majka Antonia također objašnjava njegovu poznatu misao da se svi ljudi rađaju kao originali, ali mnogi umiru kao kopije: „Carlo je znao reći da je svatko od nas miljenik Božji. I sv. Mala Terezija je govorila da na livadi ima mnogo različitog cvijeća, ljubičica, ruža, ljiljana i svaki je predivan, svaki cvijet ima svoju ljepotu. Miris ljubičice je jednako ugodan kao i miris ruže. Tako je Bog i sve nas učinio jedinstvenima, a na nam je, prema Carlovim riječima, provesti u djelo taj plan o svetosti, odgovoriti na Božji poziv.”

Vrlo iskreno je posvjedočila i kako dugi niz godina nije bila praktična vjernica. „U crkvu sam otišla za prvu pričest, krizmu i vjenčanje”, nastavlja, napominjući kako za sebe ne može reći da je obraćenica, jer obraćenje je put koji traje cijeli život, no zahvaljujući Carlu i njegovim neprestanim pitanjima koja su je bacala na koljena i sama je odlučila produbiti svoje znanje o vjeri i krenuti putem Krista. Nakon Carlove smrti koja ih je snažno potresla i iznenadila, Antonia osjeća da je Božjom milošću ipak bila pripremljena za trenutke patnje zbog gubitka sina. Produbivši u godinama njegovog odrastanja svoju vjeru u živog Boga, Carlovu smrt je prihvatila s iskrenom vjerom u ponovni susret u vječnosti. „Mi smo doista sretnici, jer kad umremo čeka nas Carlo koji će nas povesti Ocu, nemaju svi takvog sina”, dodaje kroz smješak.

Uz brojna obraćenja laika, ali i Bogu posvećenih osoba koje su se našle u krizi vjere, mnoga su svjedočanstva uslišanih molitava za ozdravljenje po zagovoru Carla Acutisa, dok je u tijeku studija o čudu koje se dogodilo u Brazilu što je potrebno za njegovu beatifikaciju.

Za života, Carlo je istražio više od 136 priznatih euharistijskih čuda koja su se dogodila tijekom povijesti u različitim zemljama te je izradio njihov virtualni muzej, a nakon smrti, njegova izložba euharistijskih čuda posjetila je svih pet kontinenata i nadahnula mnoge njegovim predivnim fotografijama i tekstovima, o čemu njegova majka Antonija svjedoči:

„Carlo je u dobi od 11 godina uočio manjak vjere ljudi prema sakramentu euharistije. Govorio je da su ljudi kao uspavani u svojoj svijesti. Idu na misu iz rituala, ali ne razmišljaju da je tu Isus uistinu prisutan kao u vrijeme apostola u krvi i tijelu. Kad bi toga bili svjesni, crkve bi bile dupkom pune, ne bi se u njih moglo ući. To je stvarnost. Isus je rekao da je s nama do svršetka svijeta; to obećanje održava kroz sakramente. Imamo kilometarske kolone na utakmicama, na rock koncertima ili kad izlazi novi iPhone, ali se ne vrši euharistijsko klanjanje, crkve su prazne, što znači da postoji problem u percepciji tog čudesnog dara. Želeći da ljudi to shvate, Carlo je pripremio izložbu čuda koja je Gospodin svojom milošću učinio kroz mnoga stoljeća.”

Govoreći o mogućnosti izbora da živimo život u svetosti, Carlova majka je istaknula: „Svi imaju mogućnost reći Bogu ‘da’. Problem je što mladi često odrastaju u obiteljima koje im ne prenose vjeru. Ali Gospodin svima kuca na vrata i prije ili kasnije ih zove. Carlo je očito bio pozvan puno ranije, neki su pozvani s 20, 30 ili 40 godina, no za svakog će doći taj trenutak.”