Ezavova i Jakovljeva različitost

Fizička i karakterna različitost na snažan način obilježila je odnos Ezava i Jakova. Prema izvješću o njihovu rođenju i mladosti (Post 25,19-34) Ezav je crven, sav runjav kao ogrtač, a Jakov je „bez dlaka”. Ezavovo ime vezano je za njegov fizički izgled, a Jakovljevo za njegovo djelovanje. Naime, „crven” i „runjav” (hebrejski ’aḏmônî i śēʽār) upućuje na nešto zemaljsko, neukrotivo i grubo u Ezavovu karakteru, a Jakovljevo držanje brata za petu u trenutku rođenja zrcali njegovu želju za prvorodstvom, pobjedom i nadvladavanjem drugoga.

Ezavovo ime vezano je za njegov fizički izgled, a Jakovljevo za njegovo djelovanje

U Jakovljevu imenu moguće je vidjeti imenicu ʽāqēḇ – „peta” i glagol ʽāqaḇ – „prevariti”, „izigrati”, „biti prepreden”. Oba značenja dobro se uklapaju u njegovu povijest koja će biti obilježena lukavstvom i prijevarom s ciljem nadvladavanja drugoga.

Različitost je uočljiva i u njihovu zanimanju i u odnosu prema roditeljima. Tako je Ezav čovjek pustare, ljubitelj otvorenih prostora i širokih obzorja, vješt i strastven lovac, a Jakov je miran i krotak pastir koji voli boraviti u svom šatoru, pogleda otvorena budućnosti.

Roditeljska ljubav produbit će tu različitost na vrlo dramatičan način. Naime, biblijska izvješća ne kriju preferencijalnu ljubav oca Izaka prema starijemu sinu Ezavu i majke Rebeke prema mlađemu Jakovu. Različitost koja je u Božjem pogledu dar i blagoslov u odnosu Ezava i Jakova dovest će do sukoba već u majčinoj utrobi.

Roditeljska ljubav produbit će tu različitost na vrlo dramatičan način

Naime, Bog je uslišio Izakovu molitvu i njegova žena Rebeka zače, „no djeca se u njezinoj utrobi tako sudarala da ona uzviknu: ‘Ako je tako, zašto ću živjeti!’” (Post 25,22). Hebrejski glagol rāṣaṣ u Svetome pismu ima višestruko značenje: „razbiti”, „zdrobiti”, „slomiti”, „tlačiti”, „gaziti”. Budući da je riječ o glagolu kojim se opisuju različiti oblici tlačenja i ugnjetavanja, prema nekim autorima i ovdje označava više od jednostavnoga sudaranja te bi se hebrejski izraz mogao prevesti: „djeca su se međusobno tlačila”.

Sukob koji je započeo već u majčinoj utrobi obilježit će i kasniji bratski odnos što će potvrditi i Bog u odgovoru njihovoj majci: „Dva su svijeta u utrobi tvojoj; dva će se naroda iz tvog krila odijeliti. Narod će nad narodom gospodovati, stariji će služiti mlađemu.” (Post 25,23).

Borba za prvorodstvo doći će do izražaja i u trenutku rođenja

Borba za prvorodstvo doći će do izražaja i u trenutku rođenja kada će Jakov, drugorođeni, držati brata Ezava za petu, želeći mu oduzeti mjesto prvorođenoga i pripadajući blagoslov. Ono što nije uspio ostvariti u trenutku rođenja, učinit će u odrasloj dobi kada će na prijevaru oduzeti bratu prvorodstvo i očinski blagoslov, iskorištavajući u prvom slučaju glad brata Ezava koji se iznemogao vratio iz lova (usp. Post 25,29-34), a u drugom uz pomoć majke iskoristit će sljepoću nemoćna oca Izaka koji je prije smrti želio blagovati jelo od divljači koje je jako volio i potom udijeliti Ezavu blagoslov prvorođenoga (usp. Post 27,1-40).

Bešćutna prijevara u Ezavu izaziva mržnju i pobuđuje želju za osvetom: „Ezav zamrzi Jakova zbog blagoslova kojim ga je otac njegov blagoslovio pa reče u sebi: ‘Čim dođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću ja svoga brata Jakova.’” (Post 27,41). Uz pomoć majke Jakov bježi k Labanu u Haran.

Jakovljevo suočavanje s istinom o samome sebi

Nakon dvadeset godina provedenih u Haranu, Bog zapovijeda Jakovu da se vrati u svoj zavičaj. Kako to često biva u životu, krug se zatvorio. Primoran je suočiti se s Ezavom, ali prije toga morat će se suočiti s istinom o samome sebi i sa svojom prošlošću prožetom prijevarama. Prije susreta „licem u lice” s Ezavom, Jakov mora spoznati istinu o svojemu licu pred Božjim licem.

Na povratku Jakov će doživjeti odlučujući trenutak svoga života koji će ga u cijelosti prožeti i u potpunosti promijeniti. Riječ je o takozvanoj Jakovljevoj borbi s Bogom (Post 32,23-33). Nakon što su se vratili glasnici koje je poslao Ezavu tražeći naklonost u njegovim očima s porukom da mu brat dolazi ususret s četiri stotine momaka, Jakov se u strahu za vlastiti život prvi put izravno obraća Bogu.

U molitvi u kojoj vapi za božanskom zaštitom pred ljutitim bratom Jakov se ne poziva na osobne vrline, nego na obećanje koje mu je Bog dao u Betelu. Prebacivši obitelj i sve što je imao na drugu stranu rijeke Jaboka, Jakov ostaje apsolutno sam u noći. U antičkom poimanju noć se vezala za strah i misterij, ali i za velika Božja spasenjska djela. Jakovljeva noć je noć straha i krize, ali i noć Božjega spasenjskog dolaska u njegovu osobnu povijest.

Jakovljeva noć je noć straha i krize, ali i noć Božjega spasenjskog dolaska u njegovu osobnu povijest

U toj noći iznenada će ga napasti nepoznat čovjek s kojim će se boriti sve do jutra kada će spoznati da se borio prsa u prsa s Bogom. Otkrivanje vlastitoga imena središnji je trenutak Jakovljeva suočavanja sa svojom prošlošću, susreta s istinom o samome sebi i pobjede nad samim sobom. Čovjeku koji ga moli da ga pusti Jakov odgovara: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš” (Post 32,27), vraćajući se u prošlost kada je na prijevaru zadobio očev blagoslov prvorođenoga. Na pitanje: „Kako ti je ime?” Jakov sada iskreno odgovara: „Jakov” (usp. Post 32,28).

Prema semitskom poimanju u imenu je sadržan identitet, osobnost, narav i poslanje osobe. U tom smislu Jakov izgovarajući svoje ime otkriva Bogu, ali i samome sebi svoj pravi identitet lukavca i varalice, ispovijedajući tako svoju prošlost prožetu prijevarama. U tom trenutku njegova povijest biva preobražena i Jakov prima Božji blagoslov vidljiv i u promjeni imena: „Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si.” (Post 32,29). Završava vrijeme Jakova – „varalice” i započinje vrijeme Izraela – „Borca Božjega”.

Ezavovo i Jakovljevo prihvaćanje različitosti, dijalog i pomirenje

Nakon suočavanja s istinom o samome sebi pred Božjim licem i preobrazbe osobne povijesti, Jakov se susreće s bratom licem u lice započinjući put dijaloga i pomirenja o čemu nedvojbeno svjedoče sljedeće značajke: predstavljajući se kao sluga, obraćajući se Ezavu kao svojem gospodaru i klanjajući se pred njim sedam puta do zemlje Jakov prepoznaje superiornost starijega brata i nepravdu koju mu je nanio; ne upotrebljava imenicu „brat” što može ukazivati na njegovo uvjerenje da ju ne može koristiti, a da ju ne zloupotrijebi i ne uzurpira dobrobit bratskoga odnosa; Jakovljeva želja da nađe milost u Ezavovim očima i da ga prihvati sadrži implicitnu molbu za uspostavom bratskoga odnosa; Jakov koji je bratu ukrao blagoslov sada mu pruža obilan dar koji je znak priznanja osobne krivnje i naknade za nanesenu nepravdu; Ezavovo prihvaćanje dara znak je oprosta i pomirenja; Ezav prepoznaje Jakova kao brata, ne vraća se na prošle događaje, ne prisjeća se Jakovljevih prijevara, trči mu u susret, grli ga, ljubi i plače prekidajući na taj način začarani krug mržnje i osvete; nakon pomirenja svatko polazi svojim putom: Ezav se zaputio natrag u Seir, a Jakov je otišao u Sukot (usp. Post 33,1-20).

U svom turbulentnom bratskom odnosu Ezav i Jakov pokazali su nam put izlaska iz ropstva mržnje i tame osvete koji je nemoguć bez susreta s istinom o samome sebi pred Božjim licem, obostrane istinske želje za pomirenjem, prihvaćanja međusobne različitosti i osobnih granica, dijaloga i preuzimanja odgovornosti za sebe i drugoga.

Izvor: Svjetlo riječi