O. Mile Vranešić preminuo je 14. siječnja 2025. u Samoboru nakon gotovo pola stoljeća služenja u Križevačkoj grkokatoličkoj eparhiji. Njegov doprinos očuvanju žumberačkog uskočkog identiteta i specifičan oblik pastorala temeljen na osobnim kontaktima ostavili su dubok trag. Đakon Križevačke eparhije Livio Marijan na Facebooku ga je opisao kao „legendu Žumberka, čovjeka od naroda i svećenika generacije koja je služila pod komunizmom i bila uz narod u dobru i zlu“.
Oproštajne misli o. Livija Marijana o o. Mili Vranešiću prenosimo u cijelosti:
In memoriam
Danas je preminuo dragi i dugogodišnji prijatelj, svojevrsna legenda Žumberka, jedan od najučenijih svećenika Križevačke grkokatoličke eparhije, hrvatski rodoljub, pripadnik one generacije koja je gotovo sav svoj svećenički staž odradila pod komunizmom (uz to i podigla obitelj), generacije koja je čitala, radila, molila, bila uz narod i u dobru i u zlu, gradila, krpala, popravljala i koja je bila kompetentna i kad se radilo o teologiji, i povijesti, i filozofiji, i politici, ali i o motiki… o. Mile Vranešić (rođ. 1951.).
O. Mile Vranešić služi liturgiju na hodočašću na Svetu Geru / Foto: Ivana Vranešić
Svega je kod njega bilo – i mudrih savjeta, i žestokih rasprava, i čašica rakije, i američki country-kamionet u dvorištu, i na stolu puna pepeljara i vrhunskih teoloških knjiga (podcrtanih i po nekoliko puta pročitanih), i izmoljenih časoslova, i sjekira, i drva, i krampova. Nekad uskok, nekad kauboj, nekad fakin i revolucionar, ali uvijek svećenik i čovjek od naroda, ljudina. Bio je doista „legenda“ svoga vremena i prostora. Razgovori i rasprave s njim bile su nekad prave intelektualne i duhovne kupelji. Sagradio je kapelicu Posljednjega i Pravednoga Suda, i uvijek smo se šalili kad će biti prva i ujedno posljednja fešta (proštenje) u toj kapelici…
Bog vas pomilovao i u nebeskom kraljevstvu nagradio, oče Mile.
O. Mile Vranešić o značaju Grkokatoličke Crkve u razgovoru za Večernji list (14. lipnja 2022. godine)
Značaj (Grkokatoličke Crkve) je velik jer pokazuje pluralnost Katoličke Crkve i različitosti, razbija uniformiranost, da mora sve biti po istoj šabloni. U stara vremena apostoli su u različitim kulturama drugačije pristupali širenju kršćanstva, isto kao što danas crkva pristupa afričkim kršćanima na sasvim drugi način nego Europljanima. Isto je i u Južnoj Americi ili Indiji. Na našim prostorima, pogotovo u primorskim krajevima, nekad je bila daleko veća mješavina bizantske tradicije, jer moramo znati da je Bizant držao dio Jadrana, a vjeru su širili bizantski misionari, slavenska braća sveti Ćiril i Metod.
Grkokatolici se, dakle, ne križaju s tri prsta, nego sa svih pet, samo svaki ima svoj položaj i svoju simboliku. Tako su se križali i naši prvi hrvatski kraljevi.
Ćirilometodsku tradiciju, onako kako su je propovijedali ti slavenski apostoli, u Grkokatoličkoj Crkvi baštinimo još danas, vidi se to posebno u liturgijskim knjigama i staroslavenskoj terminologiji, koju grkokatolici upotrebljavaju. Specifičnost grkokatolika je i da smo sačuvali tradiciju prvomilenijske crkve, da biskup za svećenika može zarediti oženjenog muškarca i da nam nije nametnut celibat. Bogatstvo grkokatolika na ovim prostorima jest što smo sačuvali izvorni način križanja s tri stisnuta prsta. Crkveni oci na Nicejskom saboru odredili su dogmu da ta tri stisnuta prsta označavaju jednog Boga i tri božanske osobe, dok dva prsta koja su položena uz dlan simboliziraju da je Isus Krist bio pravi Bog i pravi čovjek.
Križanje s pet otvorenih prstiju nastalo je tek u 13. stoljeću, to simbolizira muku Isusovu.
Grkokatolici se, dakle, ne križaju s tri prsta, nego sa svih pet, samo svaki ima svoj položaj i svoju simboliku. Tako su se križali i naši prvi hrvatski kraljevi. Križanje s pet otvorenih prstiju nastalo je tek u 13. stoljeću, to simbolizira muku Isusovu. Što se tiče smjera križanja, tumači se, kad se dodirne čelo i prijeđe na prsa, da se Bog spustio na zemlju, a spasenje je došlo s Istoka na Zapad. Pritom Istok označava desno rame ili Jeruzalem, a Zapad lijevo rame, odnosno Rim. Rimokatolici se pak križaju obrnutim redoslijedom, prvo lijevo pa desno rame, čime naglašavaju da je Rim važniji od Jeruzalema.
Iz životopisa o. Mile Vranešića
Milan Vranešić rođen je 26. studenoga 1951. godine u Novom Mestu, Slovenija, od oca Mile i majke Zlate, rođene Smiljanić. Filozofske i teološke studije pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagreb.
Za đakona je rukopoložen 1977. u Zagrebu, a za svećenika 5. lipnja 1977. godine u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima po rukama vladike Gabrijela Bukatka.
Djelovao je u pastoralu Križevačke eparhije na području Žumberka i Slovenije.
Zahvaljujući njegovu zauzimanju otkopani su ostaci drevne crkve sv. Ilije na sv. Geri gdje je podignuta kapela u kojoj se i danas služi i gdje je on godinama organizirao zimska i ljetna hodočašća.
Povodom 40. obljetnice svećeništva, papa Franjo mu je podijelio poseban blagoslov, priznajući njegov doprinos Crkvi i zajednici.
Mile Vranešić bio je nadaleko poznat po svom specifičnom, toplom pastoralnom pristupu koji se temeljio na osobnim kontaktima i ljudskoj jednostavnosti, čime je stekao povjerenje i poštovanje među vjernicima.