Svećenik nije uskratio ispovijed, ovlašten je uskratiti odrješenje

PROVJERAVAMO: Može li svećenik uskratiti ispovijed osobi koja živi u grijehu?

Članak pod naslovom Župnik me krenuo ispitivati gdje i s kim živim, poslao me s ‘zbogom’ donosi podnaslov USKRAĆIVANJE ISPOVIJESTI: U SLUČAJU SA SJEVERA HRVATSKE SVEĆENIK USKRATIO SAKRAMENT ZBOG ‘ŽIVOTA U GRIJEHU’, a u tekstu, među ostalim: „Danas više nije neobično imati djecu i prije braka, ali crkva, to jest pojedini svećenici, se i dalje drže ustaljenog pravila da je to grijeh, a neki odbijaju i dati ispovijed takvim ‘grešnicima’.“

Profesorica moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s. Ana Begić i župnik zagrebačke Župe sv. Josipa Damir Ocvirk na naš upit pojasnili su je li svećenik pogriješio i koja je razlika između sakramenta pomirenja (ili ispovijedi) i odrješenja.

Vlč. Ocvirk napominje da se ispovijed može uskratiti, odnosno odgoditi, točnije odrješenje u ispovijedi odgoditi do one situacije kada će osoba biti u takvome stanju da ju se može valjano odriješiti. Crkva je, kao i svako društvo, uređena po nekom pravu. Tu je, prije svega, božansko pravo, a potom i crkveno pravo. A to pravo određuje da vjernici imaju neke obveze. Jedno od tih je da kršteni katolici ako žive u zajedništvu, žive u bračnom zajedništvu i da to zajedništvo bude jednog muškarca i jedne žene.

„Bračno zajedništvo podrazumijeva za krštene katolike ne samo građansku ženidbu već i sakramentalnu, da zaručnici jedno drugome podijele sakrament ženidbe. Time se otvaraju mogućnosti živjeti puno crkveno zajedništvo koje podrazumijeva primanje sakramenata pa tako i dobivanje odrješenja lakih i teških grijeha u sakramentu ispovijedi, mogućnost primanja svete pričesti, ali i mogućnost vršenja službe kumstva“, tumači vlč. Ocvirk.

Naglašava kako, prema navedenim informacijama, kod spomenute žene to nije bio slučaj jer ona živi sa svojim zaručnikom i djetetom, a nisu vjenčani. „I ako je istina ovo što piše u tekstu, svećenik je dobro postupio uputivši ženu da može doći na ispovijed neposredno prije sakramenta vjenčanja, i ispovjeđena od grijeha pristupiti sakramentu ženidbe.“

„Nakon sakramenta ženidbe njoj se omogućuje to puno zajedništvo Crkve koje se očituje u primanju svetih sakramenata“, rekao je te naglasio da to nipošto ne znači da je spomenuta žena ekskomunicirana iz Crkve. „Nju i dalje obvezuje božanski zakon sudjelovanja u nedjeljnoj euharistiji, obvezuje je prisega da će svoje dijete odgajati u vjeri koje je dala na krštenju svoga djeteta. A da bi mogla izvršiti svoju dužnost odgoja djeteta u vjeri, treba svojim životom svjedočiti. Jedan od načina je i osigurati da može pristupati svetim sakramentima, a to znači srediti svoje bračno stanje, primiti sakrament ženidbe“, kaže naš sugovornik.

S. Ana Begić rekla je da je „važno naglasiti kako je za cjelovitu istinu uvijek potrebno saslušati obje strane. Budući da ne možemo čuti i drugu stranu, jer svećenika obvezuje ispovjedna tajna, i na taj se način nalazi u ‘podređenom’ položaju, možemo se samo osvrnuti na neke iznesene tvrdnje u spomenutom članku. Prije svega, u ovom članku se iznosi mišljenje samo jedne strane. Nadalje, ono što odmah upada u oči jest i činjenica da osoba koja izražava svoje žaljenje zbog uskrate odrješenja želi ostati anonimna, a s druge pak strane u članku se navode inicijali svećenika.

Nadalje, u podnaslovu se spominje pojam ispovijest. Ispovijest se odnosi na svjedočenje vjere, javno očitovanje. Ispovijest vjere se čini u sakramentu krsta i potvrde ili u nekim drugim liturgijskim  obredima. Ovdje je riječ o sakramentu ispovijedi, odnosno pomirenja te samo možemo reći da se u članku navodi pogrešan pojam. Osim toga, radi jasnoće pojmova, ne uskraćuje se sakrament ispovijedi, nego se ponekad uskraćuje čin odrješenja u sakramentu ispovijedi“, naglasila je.

Rimski obrednik „Red pokore“, u II. poglavlju navodi dijelove sakramenta pokore. Pod točkom a) „Kajanje“, među ostalim se navodi: „U pokornikovim činima prvo mjesto zauzima kajanje. To je ‚bol duše i žaljenje za počinjeni grijeh s odlukom ne griješiti više‘… O toj skrušenosti srca ovisi i istinitost obraćenja. Obraćenje naime mora iznutra zahvatiti čovjeka da ga iz dana u dan sve dublje prosvjetljuje i sve više suoblikuje Kristu“.

Pod točkom b) „Ispovijed“ piše: „Na sakrament pokore spada ispovijed grijeha. Ona izvire odatle što se čovjek pred Bogom pravo spoznao te se kaje za grijehe … Ispovijed, dakle, traži od pokornika da spremno otvori srce Božjem služitelju, a od služitelja da donese duhovni sud kojim, djelujući u osobi Kristovoj, vlašću ključeva izriče presudu o otpuštanju ili zadržavanju grijeha.“

Treći dio sakramenta pojašnjen je pod točkom c) „Zadovoljština“. Pod točkom d) „Odrješenje“ navodi se: „Grješniku koji je služitelju Crkve u sakramentalnoj ispovijedi očitovao svoje obraćenje, Bog udjeljuje svoje oproštenje znakom odrješenja. Tako se dovršuje sakrament pokore.“

Dakle, kajanje je pretpostavka za pristupanje slavlju sakramenta.

Međutim, može se dogoditi da netko odbije promijeniti svoje grešno stanje. To je slučaj kada primjerice netko živi u slobodnoj vezi s partnerom i ne želi se crkveno vjenčati iako za to ne postoje nikakve zapreke. Njegovo kajanje tada ne može biti iskreno jer ne može obećati da neće više griješiti. Svećenik u takvoj situaciji ima pravo zatražiti da prvo promijeni svoj grešni način života i tek potom može zatražiti odrješenje, protumačila je prof. Begić.

ZAKLJUČAK: Navodi u tekstu pogrešno opisuju smisao sakramenta pokore, ne uzimajući u obzir njegov smisao i odgovarajuće crkvene odredbe. Nedostaje kontekst da svećenik ne može uskratiti ispovijed, nego odrješenje, za koje su potrebne određene pretpostavke koje on ima pravo prosuditi. U praksi svećenik može, nakon što je čuo ispovijed, uskratiti odrješenje ako se vjernik ne odriče svojih grijeha.

***

Rubriku „Glas istine“ u okviru projekta „KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama“ Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom „Glas istine – Vox Veritatis“ želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke Crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.