Bogojavljenje

Vrijeme došašća bilo je vrijeme našeg iščekivanja i naše čežnje za Bogom. Božić pak pokazuje kako je Bog odgovorio na tu našu čežnju. Rekli bismo kako se u tome događaju prepoznaje Božje traganje za čovjekom. Danas, kad slavimo Bogojavljenje, kao da nas ono ponovno vraća u vrijeme došašća gdje u liku mudraca prepoznajemo čovjekovu potragu i čežnju za Bogom.

Mudraci su slika ljudi koji tragaju za Bogom.

Međutim, Bogojavljenje unosi jednu novinu, a to je dimenzija traganja. Mudraci su slika ljudi koji tragaju za Bogom. Za razliku od čežnje i iščekivanja koje je pomalo pasivno, traganje je nešto što je aktivno, ono čovjeka potiče na djelovanje, tjera da ustane, da hoda. Zapravo, potiče čovjeka na kretanje prema Bogu.

Na taj nam način mudraci pokazuju što znači traganje za Bogom: to znači napustiti ustaljene okvire/šablone i stare obrasce ponašanja, napustiti naše navike i dati se na neizvjestan put, prihvatiti zapreke i poteškoće na koje ćemo naići na tome putu, pa čak i ismijavanja od strane onih koji ne tragaju za Bogom.

Nismo li i danas ismijani kad pozivamo ljude da se mole, da poste, prikazuju mise za mnoge koji se nalaze u teškoćama života?

Nije li to ono što se i danas događa? Nismo li i danas ismijani kad pozivamo ljude da se mole, da poste, prikazuju mise za mnoge koji se nalaze u teškoćama života? Neće li nas i danas ismijavati i reći kako naša molitva ničemu ne koristi. Danas nam mudraci pokazuju da i onda kad nas drugi ismijavaju ne odustanemo od puta koji nas vodi do Boga.

Traganje za Bogom je trajno

No, ne smijemo se dati zavesti pa pomisliti kako je, kad jednom pronađemo Boga, to traganje gotovo. Događa li nam se da – jednom kad susretnemo Boga, kad nas njegova blizina dotakne – više ništa ne trebamo te smo zadovoljni time što imamo? Kao da se više ne želimo pomaknuti s mjesta, grčevito se držimo za to iskustvo. U konačnici, nismo li se susretali s onima koji su ostali na prvopričesničkoj vjeri, kojima je vrhunac molitve izmoliti Anđele čuvaru? Potrebno je svakoga dana tragati za Bogom.

U kršćanskoj vjeri traganje nije prolazno, ono ne prestaje nakon što je Bog pronađen, već ostaje kao trajna stvarnost čovjekova odnosa prema Bogu.

Tako nam i mudraci pokazuju kako u kršćanskoj vjeri traganje nije prolazno, ono ne prestaje nakon što je Bog pronađen, već ostaje kao trajna stvarnost čovjekova odnosa prema Bogu. Naša se vjera ogleda u tome koliko smo spremni tragati za Bogom. Nije li danas čovjek umoran od traganja jer ono od njega traži napor.

Sjetimo se kad izgubimo ključeve ili nešto drugo, koliko nas to zna frustrirati jer nam oduzima vrijeme, a već kasnimo na sljedeći događaj. Nije li i u svijetu trgovine marketing takav da će čovjeku odmah dati odgovor gdje pronaći nešto što mu je potrebno? Ne mora tražiti, dovoljno je da zna što mu treba i to kupi.

To se onda često zna pretočiti i na duhovni život i tada ne želimo tražiti Boga, jer od onoga trenutka kad su nas roditelji naučili osnove naše vjere prestaje svako naše traganje za Njime. Čini nam se kao da posjedujemo Boga i pitamo se nije li dovoljno to što su roditelji na nas prenijeli. Naravno da nije, jer tako postajemo mlaki kršćani, nespremni istupiti i stati za Gospodina kad nas ismijavaju i vrijeđaju. Kad drugi ismijavaju Crkvu, tada ćemo ili poniženo šutjeti ili im se pridružiti u njihovu ismijavanju.

Tako često zaboravljamo da ako moj prijatelj ismijava, blati, vrijeđa Crkvu, zapravo time vrijeđa i mene, jer ja sam dio te Crkve.

Međutim, tako često zaboravljamo da ako moj prijatelj ismijava, blati, vrijeđa Crkvu, zapravo time vrijeđa i mene, jer ja sam dio te Crkve, zapravo, ja sam ta Crkva koju on pljuje. Bismo li dopustili da nas prijatelj vrijeđa i ismijava? Ako da, onda nešto nije u redu ili sa mnom ili s našim prijateljstvom. Zbog toga nije
dovoljno da kažemo kako vjerujemo, već je potrebno neprestano biti u potrazi za Gospodinom.

Gdje su tragovi koje trebam slijediti?

No, mogu li tragati ako nemam tragova i gdje te tragove pronaći? Naravno da ne možemo tragati bez tragova, jer bismo se inače vrtjeli u krug i ne bismo znali odakle krenuti. Prisjetimo se, da bi neki detektiv razotkrio zločinca, on ide i slijedi tragove. I jedan trag dovodi ga do drugoga, i naposljetku razotkriva zločinca. Možemo reći da je tako i u našem duhovnom životu, slijedeći Božje tragove, mi otkrivamo Boga. Gdje su ti tragovi? Ima ih mnogo, a nismo li ti i ja jedan od Božjih tragova? Pogledajmo oko sebe ljude, prirodu, svoju obitelj, sve su to Božji tragovi, preko kojih tako olako prođemo jer se „podrazumijevaju“. Na to nas je tako lijepo podsjetio sv. Augustin kad je na jednome mjestu govorio o tragovima Trojstva u svijetu. Nije li i naša obitelj doista istinski trag Presvetoga Trojstva?

Naravno da ne možemo tragati bez tragova, jer bismo se inače vrtjeli u krug i ne bismo znali odakle krenuti.

Slijedimo te Božje tragove kako bismo u njima prepoznali Boga. I mi smo danas ti mudraci koji su u potrazi za Bogom. Pronašli smo ga ovdje, u euharistiji, i kao mudraci i mi ćemo otići. No evanđelje nam ne govori što je dalje bilo s tim mudracima osim da su otišli drugim putem. Evanđelist želi reći da smo ti i ja slika ovih mudraca koji su došli pokloniti se Bogu i predati svoje darove: srce, obitelj, probleme, radosti… I mi ćemo poput njih otići. Evanđelist nam ostavlja prostora da sami ispišemo završetak ovog evanđeoskog izvještaja.