Kolektiv Caritasovih zaposlenika u zgradi Uprave u Babonićevoj upriličio je oproštajno druženje za dragog kolegu Dragu, dostavljača pošte, koji u zasluženu mirovinu odlazi početkom sljedeće kalendarske godine. Budući da svaki zaposlenik na svoj način doprinosi da srce ove nadbiskupijske karitativne ustanove kuca snažno i trajno, ovo je prilika da se ukratko opiše i obol ovoga radnika na njivi Gospodnjoj. Upoznajte Dragu Ivateka.
Gospodin Drago Ivatek poznat je u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije, ali i izvan njega, kao dostavljač pošte. Nije brz jer mu to ne dopuštaju ograničenja koja su posljedica cerebralne i dječje paralize, ali je pouzdan i k tome, ono što se kod službenika raznih vrsta danas rijetko vidi – srdačan, topao i nasmijan! Takvog Drageca, kako ga od milja mnogi zovu, pamtit će svi koji ga poznaju, sadašnji i bivši zaposlenici zagrebačkog Caritasa, posebice oni s kojima je blisko surađivao i kojima je obećao: “Ja Caritas ne bum nikad’ zaboravio. Kad budem imao vremena, budem se navratio tu da vas pogledam, sve vas moje prijatelje!” Rekao je to na kraju našeg razgovora s onim svojim iskonsko srdačnim, od Boga danim, jedinstvenim, toplim osmjehom koji budi nadu da će se doista još puno puta vidjeti sa svojim starim društvom s posla.
Nije brz jer mu to ne dopuštaju ograničenja koja su posljedica cerebralne i dječje paralize, ali je pouzdan i k tome, ono što se kod službenika raznih vrsta danas rijetko vidi – srdačan, topao i nasmijan!
Prvi kontakt s nadbiskupijskim Caritasom ostvario je daleke 1987. godine ljetujući s Caritasovim korisnicima u franjevačkom samostanu u Nerezinama na otoku Lošinju, na poticaj i preporuku ondašnjeg kapelana u Župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Čučerju vlč. Slavka Starčevića, koji je tijekom studija teologije, kao bogoslov, pomagao osobama s invaliditetom dok su ljetovale preko nadbiskupijskog Caritasa. Prije toga ljetovanja, na more je išao preko Društva invalida. Na ljetovanja preko Caritasa išao je dok mu se majka nije razboljela.
Gosp. Ivatek rođen je 2. siječnja 1960. godine od majke Ane i oca Tome, koji je umro 1989. godine. Majka je još živa i smještena je u jednom domu umirovljenika. Bila je domaćica, dok je njezin suprug radio u jednom pogrebnom poduzeću. Prije rada u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije Drago nije bio zaposlen, a 1979. godine završio je u Dubravi srednju školu za tekstilnog pletača.
Foto: Caritas Zagrebačke nadbiskupije
U nadbiskupijskom Caritasu najprije je počeo volontirati 1988. godine radeći u početku na pripremi paketa pomoći za slanje poštom, a bio je i pratnja jednoj slijepoj osobi. Na prijedlog urednika časopisa “Betanija” Matije Žgele, postao je dostavljač pošte, što je zatim radio cijeli radni vijek u Caritasu.
Tijekom volonterskog rada te od kada je stupio u radni odnos radio je uvijek 8 sati dnevno, a na pola radnoga vremena počeo je raditi posljednjih godina. Do posla mu je trebalo oko sat vremena. Pri dolasku na posao podizao bi ujutro iz Caritasova pretinca poštu u Branimirovoj, a tijekom dana dostavljao je internu poštu iz ureda Uprave po Caritasovim kućama i po državnim uredima. Prijave zaposlenika nosio je s Kaptola u Jukićevu i u Trpimirovu. Također je nosio i pisma na poštu u Jurišićevoj.
“Dok su se puno pisala i slala pisma, bilo je puno toga, a najviše pred Božić”, prisjeća se. Napose je bilo mnogo pošte tijekom Domovinskog rata, kada je na Kaptolu bio i ured Caritasa Banjolučke biskupije, koji je preko zagrebačkog Caritasa slao poštu.
Foto: Caritas Zagrebačke nadbiskupije
Zbog velikog broja zaposlenika, kojih je jedno vrijeme bilo čak tristotinjak i kratkih ugovora, kojih bi mjesečno i tridesetak isteklo te ograničenja broja prijava zaposlenika u jednom danu u nadležnim državnim uredima, gosp. Drago trebao je nositi prijave u te urede i dva-tri puta tjedno. Poslovi dostave papirnatih dopisa znatno su se počeli smanjivati oko 2012. godine upotrebom i sve većim korištenjem interneta u Caritasovoj službenoj korespondenciji te smanjivanjem broja zaposlenika zbog odvajanja Kuće za starije i nemoćne osobe “Sv. Kamilo de Lellis” u Vrbovcu i Caritasove kuće za zbrinjavanje odraslih osoba s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem “Sv. Vinko Paulski” u Oborovu od Caritasa Zagrebačke nadbiskupije 2011. godine. Tada je Drago počeo raditi na pola radnoga vremena.
Najljepše mi je što sam stekao mnogo prijatelja.
Na pitanje što mu je bilo najljepše tijekom radnoga vijeka, odgovara: “Najljepše mi je što sam stekao mnogo prijatelja. Što god sam obavljao, kamo god sam trebao ići, tamo bih stekao nove prijatelje.” Doista je bilo tako, a među brojnim kolegama koje je upoznao tijekom rada u nadbiskupijskom Caritasu, posebno se sjeća gospodina Ivice, također osobe s invaliditetom. On je na pisaću mašinu pisao pisma, preslušavajući odgovore koje je na kasetama snimala ondašnja ravnateljica Caritasa. Osim toga, kao strastveni navijač zagrebačkog Dinama, volio je ići i na utakmice s prijateljima. Uz kolegu s posla Matiju Žgelu, društvo mu je pravio don Luka Depolo, koji im je najviše nabavljao ulaznice, kako za nogomet tako i za košarku i vaterpolo. Don Luka je s njim svojevremeno napravio i intervju za rubriku “Tko je moj bližnji?” u Glasu Koncila.
Foto: Caritas Zagrebačke nadbiskupije
Drago Ivatek u mirovinu odlazi 3. siječnja sljedeće godine, kada će napuniti 65 godina života. Prvo što će učiniti nakon toga je da će se upisati na listu čekanja nekog doma umirovljenika. I nadalje će redovito posjećivati mamu u domu, kako je to činio do sada. Ako bi još netko želio razveseliti ga i dodatno mu obogatiti umirovljeničke dane, donosimo njegove odgovore na nekoliko brzopoteznih pitanja:
Najdraža boja: Plava
Nadraže godišnje doba: Ljeto
Najdraži klub: “Zna se, Dinamo!”
Najdraži sport: “Pa nogomet!”
Kojega bi sportaša volio upoznati: “Dinamo. Cijelu ekipu!”
Najdraža serija: Kumovi
Najdraža pjesma: “Sve od Miše Kovača i Olivera Dragojevića!”
Pjevač/ica koju bi volio upoznati: Sanja Doležal
Najdraži dio dana: Jutro
Najdraže razdoblje života: Srednja dob
Zemlja koju bi volio posjetiti: Italija
Grad koji bi volio posjetiti: Padova
Najdraža biljka: Ciklama