Slavku Nediću nije bilo lako postati suradnikom Hrvatskog katoličkog radija. Iako ga je kao jako dobrog poznavatelja duhovne glazbene scene prilikom pokretanja HKR-a kontaktirao prvi ravnatelj HKR-a o. Mirko Mataušić, do suradnje nije došlo odmah.

„Pater Mirko je došao do mene s idejom o osnivanju radija za što bi mu trebao čovjek koji poznaje suvremenu duhovnu glazbu posebice hrvatsku, novijih glazbenih oblika, dakle šansona. Meni je to bio zanimljiv izazov i mi smo se dogovorili da ću nabaviti mastere pjesama od izvođača koje poznajem i pripremiti ih za emitiranje. No, očito to pater Mirko nije spomenuo glazbenom uredniku koji se nije složio s mojom koncepcijom te se moj angažman na HKR-u dogodio godinu dana kasnije.“ I tako 26. lipnja 1988. godine Slavko na HKR-u kreće emisiju Sacro ritma.

Foto: Josip Ninković

„Emisija je trajala sat i pol, bila je uvodnog karaktera. Nazvali smo se Sacro ritam orkestar a činili smo ga Tomislav Meštrović, koji je bio prva violina odnosno voditelj, Mario Kurtović, koji je bio zadužen za ton i moja malenkost kao autor i urednik emisije. Imali smo i zlatnu voditeljsku rezervu – Tanju Maleš (tada Popec). Prva emisija bila je uvodna, druga o gregorijanskom koralu, a gost mi je bio maestro Miroslav Martinjak, treća o pučkim popjevkama u kojoj je gostovao naš dugogodišnji suradnik kojega sam kasnije angažirao u emisiji Musica sacra, maestro Josip Degl’Ivellio. Dakle, ugošćivao sam relevantne stručnjake koji su tumačili područje svete i duhovne glazbe.“

Nakon što se dokazao kao urednik emisije Sacro ritam, 1999. godine dobiva posao urednika duhovne glazbe, a 2000. godine, ravnatelj o. Ilija Živković postavlja ga za urednika Glazbenog programa HKR-a na čijem se čelu nalazi i danas.

„Ne znam je li to za pohvaliti se, ali sam, svakako, urednik s najduljim stažem u kontinuitetu. Dakle, od 2000. godine do današnjih dana urednik sam Glazbenog programa.“

Nisam želio stajati ispred mladih izvođača i nabacivati im svoje ideje

Bog ga je blagoslovio time, nastavlja Slavko, da teške trenutke vezane za rad na radiju lako zaboravlja jer ih potiskuju oni mnogo ljepši. No, onda opisuje trenutak koji mu je bio i najteži i najljepši.

„To je proslava prvog rođendana emisije Sacro ritam. Odlučim se na totalno suludu ideju, napraviti rođendanski koncert, i to u parku Maksimiru, koji će trajati dva dana, na kojem je nastupilo 56 izvođača iz raznih krajeva Lijepe Naše, iz raznih razdoblja. Došli su Quo vadis, Vlado Dolenec s Jadrankom Slobođanac, a zvao sam i neke nove nade koje sam prepoznao kao izvođače na kojima bi mogla počivati budućnost. Primjerice, zbor Izvor, tada mlada zajednica iz Župe sv. Josipa na Trešnjevki. Prepoznao sam i mladi bend iz Rijeke Kristina, Andreja Grozdanova, pa Zvonka Palića, Antonija Tkaleca, a doveo sam i izvođače iz Bosne i Hercegovine. Dakle, meni je, čini se, Bog dao taj dar da vidim i prepoznam buduće talente.“

Ispunjavajući svoju uredničku i vizionarsku misiju osvijestio je koliko je mladom izvođaču važna podrška, baš kakvu je on dobio od o. Mije Horvata koji ga je usmjerio da nauči svirati bubanj po notama, do Mije Gabrića koji ga je pohvalio nakon prvog nastupa na Uskrs-festu.

Iz svog iskustva zna kako je to „kad se nađe netko takav na tvom putu tko ti da krila, pogura te. Smatrao sam da dolaskom na mjesto urednika Sacro ritma i glazbenog urednika Hrvatskog katoličkog radija, moram biti taj koji će prepoznavati potencijal i davati krila mladim izvođačima, a nikako stajati ispred njih i nabacivati im svoje ideje, već ih usmjeravati svojim bogatim iskustvom.“

Dobra pjesma o Isusu je dobra pjesma

Posebno je ponosan na koncert „250 minuta za 250 emisija“ kojim je obilježeno 250. izdanje emisije Sacro ritam. Dva radijska studija pretvorena su u dvije glazbene pozornice na kojima su uživo nastupali sastavi, kantautori i zborovi. Bila su tu mnoga poznata imena te dvojica biskupa – Vlado Košić i Ante Ivas.

Koncert je prenosilo 12 radijskih postaja diljem Hrvatske i BiH. Biskup Ivas nastupio je kao kantautor i autor brojnih pjesama od kojih Slavko izdvaja pjesmu „Na tvoju riječ kapetane“ koja je bila himna Susreta hrvatske katoličke mladeži u Šibeniku.

S radošću se prisjeća i koncerata duhovne glazbe koje je HKR s Verbumom organizirao u okviru Dana kršćanske kulture u Splitu, a na kojem su nastupali vrhunski predstavnici hrvatske zabavne glazbe kao što su Doris Dragović, Meri Cetinić i grupa Dalmatino.

Foto: Matej Grgić

„Jedan od tih koncerata bio je toliko značajan da mu je čak Slobodna Dalmacija posvetila skoro cijelu zadnju stranicu. Naime, zna se da Dražen Zečić u korizmi ne pjeva na koncertima, no mi smo ga ugostili jer smo znali da ima i knjigu poezije. Došao sam na ideju i rekao mu: ‚Vi ćete govoriti o svojim pjesmama i vi ćete ih recitirati.‘, Tako smo dobili Dražena Zečića da u korizmi ne pjeva, ali recitira vlastite stihove.“

Danas, dok priča o glazbenoj slici i viziji, Slavko neumorno ponavlja da HKR u eteru treba dočarati i opravdati svoje ime i prezime – hrvatski i katolički. Pritom naglašava da HKR ne isključuje suvremenu kršćansku glazbu.

„Moja teza od samog početka da je dobra pjesma o Isusu, dobra pjesma o Isusu, bez obzira tko ju je pisao. Nitko mi ne može kazati da mi nemamo bogate glazbe. Pitanje je samo hoće li glazbeni urednici imati vremena i volje da ju iskopaju.“

Diči se nizom specijaliziranih emisija koje je pokrenuo kao urednik Glazbene redakcije, a koje traju i danas. Profesoru Stjepanu Večkoviću povjerio je uređivanje i vođenje emisije Hrvatsko narodno blago jer je u to vrijeme nedostajalo kvalitetne narodne glazbe, klapa i tamburaških orkestara. Uočio je također, da eteru HKR-a nedostaje nove suvremene glazbe i mjesto gdje bi mogli izvođači i nakladnici predstaviti nove pjesme pa je pokrenuo Glazbene novice koje i danas traju pod imenom Novi zvuk a uređuje ih i vodi Filip Ećimović.

Nisu razumjeli razliku između rokanja i roktanja

Slavko je pokrenuo i emisiju Inozemna duhovna glazba koja se bavila stranom kršćanskom scenom raznih oblika, od gospela, worshipa, pop-rocka, rapa do drugih novijih stilova. Nakon prve dvije sezone uređivanje i vođenje emisije prepustio je kako kaže, najvećem stručnjaku za to područje u Hrvatskoj, Andreju Grozdanovu koji je uređuje i danas. Zaslužan je i za pokretanje emisije Musica sacra koja prati hrvatsku zborsku i klasičnu duhovnu glazbu. Prva urednica bila je profesorica s Instituta za crkvenu glazbu Mirta Pandurić, a od 2009. do danas u sigurnim je rukama maestra Josipa degl’Ivellia.

„Kultnu emisiju Oni rokaju za Gospodina nisam ja pokrenuo već autor pater Anto Bobaš na Korčuli, ali sam ga uspio nagovoriti da emisija krene i na HKR-u. I nakon što je premješten u Hamburg nagovorio sam ga da kupi tehniku i sam proizvodi emisiju jer ima svoju kvalitetu i svoju publiku. Najveći problem bio je naziv emisije jer je bilo ozbiljnih pritužbi kako možemo kazati rokanje. Ljudi su brkali pojmove rokanje i roktanje. Dakle, neko tko svira glazbu je roker, a rokeri rokaju. Dakle rokanje je izraz u tom žargonu, uvjerljivo sviranje rock-glazbe.“

Jedna od njegovih važnijih emisija koje su u hrvatskom eteru ostavile traga je HKR rock-klub.

Foto: Eva Leš

„Shvatio sam da se klubovi u Zagrebu zatvaraju i da izvođači više nemaju gdje svirati pa sam došao na ideju da HKR koji je na Šalati imao krasan studio napravi HKR rock klub. Emisiju sam kroz četiri srijede koncipirao tako da su prve srijede uživo od 22:30 svirali klupski bendovi, pa instrumentalisti, treća srijeda bila je rezervirana za poznata imena kao što su Divlje jagode, Drugi način, Renato Metessi i Zvijezde, Aerodrom i dr., a četvrta srijeda za duhovne izvođače. Poslije smo uz geslo umjesto loših vijesti slušajte dobru glazbu termin prebacili u 19:15 i stvarno je emisija bila vrlo zanimljiva. No, u jednom trenutku zaključeno je da je previše rocka na HKR-u pa je emisija ukinuta.“

Osim spomenutih, tijekom proteklih 25 godina Nedić je pokrenuo još desetak emisija koje je vodio ili uređivao. Neke od njih su: Glazbene minute, Vrijeme za gospel, Lijepom Našom uzduž i poprijeko, Glazba bez riječi, U društvu sa …, Retro fon, Lagano za dušu i tilo, Gost urednik, Klasične minute, Mojih 5 za 5 i Noć hrvatskih glazbenika.

Iznimno je ponosan na emisiju novijeg datuma Ljudi iz sjene koja donosi priče samozatajnih ljudi iz glazbene industrije, a poticaj mu je bila smrt Jure Stanića.

„Jure Stanić je bio čovjek s kojim sam bio jako dobar, jedna stvarno samozatajna duša od čovjeka. I na uredničkom kolegiju velim: „Ljudi, sinoć je umro Jure Stanić“, a mene većina pita: „Tko je on?!‘

Nabrojim im par pjesama, a oni kažu: ‚Pa to su Oliverove pjesme.‘ Rekao sam: ‚Ljudi, pa te pjesme Oliver samo pjeva, a autor je Jure Stanić.‘ To mi je bio pokazatelj, tog trenutka, da sjednem i razradim ideju o Ljudima iz sjene.“

Crna lista izvođača na HKR-u ne postoji, ali…

Pjesma je, kaže Slavko, jedan prekrasan mozaik. No, činjenica je da ju pjevač ne bi mogao otpjevati dobro bez podrške ljudi iz sjene.

„Pjesme ne bi bilo da nije bilo čovjeka koji je napisao tekst po kojem se pjesma imenuje, čovjeka koji je taj tekst odjenuo notama u ruho, aranžera koji ju je okitio, pratećih glazbenika, PR menadžera, novinara. Dakle, mnogo ljudi iz sjene sudjeluje u stvaranju jedne pjesme, za koje ljudi ne znaju da postoje. I tako, došao sam glavnom uredniku Siniši Kovačiću s prijedlogom da bi takva jedna takva emisija trebala ići i obrazložio ga. Ideja mu se jako svidjela i prva emisija bila je in memoriam Juri Staniću.“

To nije trač-emisija, dodaje, već mjesto gdje se pruža prilika raznim glazbenicima da ispričaju svoju priču. Neki i prvi put u životu.

Foto: Matej Grgić

Slavko je u glazbi prisutan dugi niz godina, zna priče svojih gostiju, poznaje ih osobno izvan ekrana i naslovnica i gosti mu se rado odazivaju.

„Crna lista izvođača na HKR-u ne postoji. Međutim, postoje pjesme koje tekstom ili glazbenom produkcijom ne zadovoljavaju kriterije HKR-a. To su tekstovi u kojima se spominje riječ prokleto, odnosno tekstovi koji vrijeđaju, omalovažavaju bilo koga ili bilo što.“

Iako je HKR otvoren svim izvođačima najviše se u eteru mogu čuti pjesme Gibonnija za kojega Slavko kaže da ima pjesme duhovnije od mnogih duhovnih pjesama. „Čovjek treba samo sjesti i pročitati njegove tekstove. Hodaj nebo strpljive voli je primjer jedne jake poruke svima koji posustanu, pjesma Drvo ili Oprosti, također. Ja bih recimo pjesmu Hodaj puštao barem tri puta dnevno da ljudima skrenemo pozornost na to da nije problem pasti, ali je problem ako se ne digneš. Dakle, hodaj…“

Osim Gibonnija, na vrhu liste emitiranih izvođača je Marko Perković Thompson koji glazbom i tekstovima vješto spaja domoljublje i duhovnosti. Tu su Dalmatino, Zečić, Škoro, Prljavo kazalište, Klapa Hrvatske ratne mornarice i mnogi drugi.

Naslijeđe koje će trajati još godinama

„Svakako bih htio skrenuti pozornost i na listu izvođača malo starijih pjevača koji nažalost u hrvatskom eteru nemaju dovoljno pozornosti, a vrlo su kvalitetni. Mi njihove pjesme emitiramo svakog dana u tzv. evergreen-bloku od 12 do 13 sati. Vice Vukov, Zvonko Špišić, Ivo Robić, Radojka Šverko, Arsen Dedić… to je ekipa koje nažalost u mnogim medijima nema, međutim kod nas imaju prostor jer predstavljaju bogatstvo na kojem počiva današnja glazba.“

Slavko Nedić, svojim predanim radom, ostavlja neizbrisiv trag u radijskom eteru, ali i na srcima slušatelja. Kroz četvrt stoljeća njegovo je glazbeno uredništvo bilo posvećeno promicanju kršćanskih vrijednosti, pružajući kvalitetnim glazbenicima mjesto za promociju kvalitetne glazbe koje oplemenjuju svakodnevicu mnogih. Slavkov rad nije samo oblikovao zvuk HKR-a, već je postao i svjetionik nade u svijetu medija. S vjerom u Boga i ljubavlju prema glazbi, pokazuje kako umjetnost može biti most prema duhovnosti i zajedništvu.

To potvrđuju i priznanja koja je primio za urednički rad, među kojima su: priznanje Fender-Mega muzike za ukupni doprinos hrvatskoj glazbi (2016.), priznanje Hrvatskog društva katoličkih novinara za 20 godina (2018.) te 25 godina emisije Sacro ritam (2023.), nagrada brončani mikrofon Hrvatske udruge hrvatskih radijskih nakladnika – Hurin (2018.), nagrada Hurina za životno djelo (2024.) i godišnja nagrada „Adalbert Marković“ Hrvatskog društva skladatelja za afirmaciju položaja skladatelja i autorskih prava (2024.).

Na pitanje što ga motivira nakon svih ovih godina, skromno zaključuje: „Moj posao je poziv, a moja najveća nagrada je kad čujem da je pjesma dotaknula nečije srce.“ Kroz njegov rad, HKR ostaje glas nade, vjere i ljubavi – baš kao i Slavko Nedić, čije će naslijeđe trajati još godinama.