Evanđelje, Božja riječ, radosna je poruka upućena čovjeku i čitavu čovječanstvu. Ovo- nedjeljna čitanja koja smo upravo čuli prepuna su radosti. Osobito prvo čitanje i psalam, ali i evanđelje, koje je u konačnici radosni događaj Božje brige o čovjeku. U današnje vrijeme kad je sve manje radosti među nama, kad se određeni broj ljudi čak ne zna radovati, kad prednost dajemo svemu drugome, najčešće onome što nas trenutno obraduje, ali u konačnici čini nesretnima, nužno je vratiti se Onome koji daruje istinsku radost. Onome koji kad ga zazovemo pita: Što mogu učiniti za tebe, da budeš radostan?

Izraelski narod, kao uostalom i ljudi općenito, težio je za srećom, ali je tu sreću često tražio na krivim mjestima. Budući da su na Boga zaboravljali ili mu nisu davali ono mjesto koje mu pripada u njihovu životu, prolazili su kroz različite nevolje. Neke od tih nevolja su progonstva – egipatsko i babilonsko sužanjstvo,  kad je izraelski narod bio podjarmljen i bez svoga identiteta. Ali Gospodin je čuo vapaj svoga naroda, baš kao što čuje i vapaj pojedinca, u današnjem evanđelju slijepca Bartimeja: »Sine Davidov, smiluj mi se!« (Mk 10,48). I ne samo da Gospodin čuje, nego mu je stalo do svakog čovjeka. Kako smo čitali u današnjem evanđeoskom ulomku: dok su Isusovi pratitelji, uključujući i njegove učenike, ušutkavali slijepca Bartimeja, Isus je pozivao, gotovo tražio, nudio priliku svakom čovjeku da dođe do njega (usp. Mk 10,49). Bog je onaj koji danas osluškuje moje vapaje, moju molitvu. On danas mene pita: Što želiš da ti učinim? No treba imati na umu da je Božje djelovanje usko povezano s našom vjerom.

Nedostatak povjerenja u Gospodina često je uzrok nemogućnosti Božjega djelovanja.

Nedostatak povjerenja u Gospodina često je uzrok nemogućnosti Božjega djelovanja. Koliko puta smo molili Gospodina da nam usliši molitvu, ali na način koji mi želimo i onda kad mi to želimo! Ako se to nije ostvari, u naše živote ulazi sumnja, nepovjerenje, čak i nevjera. Jesam li spreman s povjerenjem dopustiti Gospodinu da djeluje onako kako on želi i kad on želi? Prosjak Bartimej nije bio uslišan na prvi vapaj, čak se činilo kao da Gospodin i ne čuje njegovu molitvu. Oni koji su bili „bliže“ Isusu od njega, kao da su bili privilegirani, kao da su odlučivali o tome koga će Gospodin pogledati, uslišiti. No tomu nije tako. Jer time što nije odmah reagirao Isus je dao priliku Bartimeju da pokaže, posvjedoči svoju vjeru – pouzdanje u Gospodina, kao i priliku da ga slijedi.

Da bismo mogli pronaći Isusov put i ići njime, potrebno je dopustiti Gospodinu da nam otvori oči.

Pred svima je rekao Bartimeju: “Idi, vjera te tvoja spasila!” (Mk 10,52). To idi, značilo je: slobodan si, imaš priliku ići kojim putem želiš, naravno, i mojom putem. A Gospodinov je put zahtjevan, ali i put radosti. Na Gospodinovu putu ima mjesta za sve ljude, za svakog čovjeka: za slijepe i hrome, trudnice i rodilje, za veliku zajednicu (usp. Jer 31,8b). Da bismo mogli pronaći Isusov put i ići njime, potrebno je dopustiti Gospodinu da nam otvori oči. Slijepac Bartimej, nakon što je progledao, shvatio je odmah kojim putem mu je ići. Za njega više nije bilo alternative, samo Isusov put je bio onaj pravi put, put koji ispunjava čovjeka, te donosi mir i radost. Zadaća je Isusovih učenika u svakoj prilici i neprilici života moliti Gospodina da im bude suputnik ili, još bolje, da mi budemo njegovi suputnici. Imajmo otvorene oči, kako za sebe i svoje probleme, tako i za drugoga. Potrebno je da znamo i ohrabrivati druge, osobito one koji još nisu progledali, čiji je pogled ograničen i sužen zbog različitih životnih briga i okolnosti. U početcima Crkve upravo je zajedništvo i briga za drugoga bila glavni „adut“ Isusovih sljedbenika. Oni koji su promatrali život Isusovih sljedbenika morali su na koncu priznati: „Gle kako se ljube!“ Sam Isus na kraju svoga zemaljskog putovanja govori učenicima: „ Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35).

U početcima Crkve upravo je zajedništvo i briga za drugoga bila glavni „adut“ Isusovih sljedbenika.

Radost na koji nas pozivaju biblijska čitanja biva veća kad se dijeli s drugima. Radost uvećava saznanje da je moj brat progledao, pronašao put do Gospodina, do naše Crkve, sakramenata. Još ako smo mu mi pomogli na tom putu, smijemo i trebamo zajedno klicati: „Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!“ (Ps 126,3).

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Ivešića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.