Ponekad se u našoj Katoličkoj Crkvi čini kao da svi sve znamo o vjeri te o vjerskom i moralnom ponašanju, i stoga nije potrebno „trošiti previše vremena“ na ono što nam govore i pišu teolozi, što govore biskupi, pa čak ni na ono što piše u porukama i službenim dokumentima Crkve. Zahvaljujući društvenim mrežama do nas dopiru one informacije s kojima se slažemo odnosno uzimamo informacije od onih crkvenih pa i ne crkvenih ljudi kojima načelno vjerujemo bez potrebnog provjeravanja onoga što oni govore ili čine. Jesu li oni u pravu ili ne, izlažu li oni cjelovito polog katoličke vjere najčešće nije važno. To je taj novi trend, usudio bih se reći, u Hrvatskoj u kojem je manje važno što govore crkveni službenici i teolozi, a sve je važnije što na društvenim mrežama govore pojedini svećenici i redovnici ili medijski profilirani vjernici laici, koji poput „svojevrsnih gurua“ sve više oblikuju unutar crkvenu javnost.  U takvoj situaciji, zapravo strada upravo taj polog vjere, ono što je u vjeri temeljno od početka kršćanstva, od Isusa Krista do danas.

„Spasi dušu svoju“

Stoga se u  današnjem vremenu  čini važnim pojasniti pojam socijalne dimenzije kršćanske vjere. Kršćanska vjera, naime, ima dvije temeljene dimenzije. Individualnu dimenziju vjere koja se odnosi na naš osobni vjersko – duhovni život, na moj odnos prema Bogu na temelju kojega želim ostvariti vječnu sreću. Nekada se to izražavalo poznatom rečenicom „Spasi dušu svoju“. U prijašnja su se vremena pučke misije na župama vodile upravo pod tim sloganom. Današnja uspomena na pučke misije u župama su križevi u ili ispred crkava s datumom održavanja misija i natpisom „Spasi dušu svoju“. Možemo reći da se u prošlosti vjerski život temeljio uglavnom na individualnoj dimenziji vjere, a zanemarivala se socijalna dimenzija vjere.

Naprotiv od početka kršćanstva individualna i socijalna dimenzija vjere idu zajedno. O socijalnoj dimenziji na najbolji način svjedoče spisi crkvenih otaca. Tako sveti Bazilije Veliki (330.-379), 4. stoljeće kaže: „Kruh koji zadržavaš za sebe pripada onomu koji je gladan; odijelo koje čuvaš u ormaru za rublje pripada onomu koji je gol; cipele koje ti trunu u kući pripadaju onomu koji je bos; novac koji čuvaš pod zemljom pripada onomu koji je u stisci“. A milanski biskup, sveti Ambrozije (339-397.) također u 4. stoljeću ističe: „Ne daješ od svoga kad daješ siromahu, nego mu vraćaš što je njegovo. Jer ono što je zajedničko i dano na upotrebu svima ti svojataš za sebe. Zemlja je dana svima, a ne samo bogatima“.

Praktični vid se razvija u početku kao briga za siromašne, udovice i strance.

Na temelju socijalne dimenzije vjere kršćani su svojim naukom i životom u prvim stoljećima kršćanstva bili „izazov“ za tadašnji svijet u kojem je često bilo kršeno dostojanstvo ljudske osobe. Polazeći od toga da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post, 1,27) kršćani su se zauzimali za svakoga čovjeka, pogotovo za onoga čija su prava na različite načine bila ugrožena. Ta socijalna dimenzija vjere se postupno u Crkvi razvijala pod praktičnim i teoretskim vidom. Praktični vid se razvija u početku kao briga za siromašne, udovice i strance. Na tragu praktičnog vida kršćanske vjere razvija se kršćanski caritas koji je od početka kršćanstva sastavni dio vjerskoga života kršćana. Primjerice euharistijski sastanak prvih kršćana nije se mogao dogoditi, a da se nije sakupljala pomoć za one kršćane koji su bili u potrebi. Na toj tradiciji se kasnije u pojedinim zemljama  razvio organizirani caritas. Prvi Caritas je osnovan u Njemačkoj u Freiburgu 1897. godine.

Socijalna dimenzija vjere odražava vjerodostojnost.

Teoretski vid socijalne dimenzije vjere razvijao se postupno, a svoj vrhunac je doživio krajem 19. stoljeća pod nazivom socijalni nauk Katoličke Crkve. Za razliku od drugih vjerskih zajednica i religija, Katolička Crkva je postupno razvila svoje socijalno učenje koje je, nažalost, još uvijek velikim dijelom nepoznato i kao sakriveno blago očekuje da ga se bolje upozna i u Hrvatskoj.

U današnjem vremenu i pluralističkom društvu u kojem živimo socijalna dimenzija vjere odražava vjerodostojnost kako kršćana, katolika pojedinačno tako na osobit način vjerodostojnost službene Crkve u Hrvatskoj.

Stoga držim da je danas važnije nego prije tumačiti i suočiti se s evanđeoskom porukom koju pronalazimo u Svetom pismu i u tradiciji Crkve. Drugim riječima važno je izaći iz komfora pasivnog konzumenta, to jest onoga da mi drugi govore što bih trebao kao vjernik činiti ili ne činiti, i potruditi se što je više moguće sam doći do spoznaje i istine koja će me učiniti sretnim i zadovoljnim kršćaninom i članom Katoličke Crkve.

Mons. prof. dr. Stjepan Baloban, pročelnik Centra HBK za promicanje socijalnog nauka Crkve
i umirovljeni profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.