Bukić je na početku pojasnio zašto vaterpolo nije neobičan izbor za rođenog Šibenčanina: “Šibenik ima četiri tradicijski najrazvijenija sporta – nogomet, košarku, vaterpolo i veslanje. S 12 godina sam počeo s košarkom, međutim, vrlo brzo sam se – s prijateljima – prebacio na vaterpolo, negdje 1978. ili 1979. Vaterpolo je prekrasan sport koji razvija i tijelo i duh svakog pojedinca. To je i ekipni sport, sa suigračima proživljavaš i trenutke pobjede i tuge poraza, pa mislim da je i lijepa životna škola.

Vaterpolo je zdrav, svakom pojedincu daje osjećaj pripadnosti kolektivu, ali i čovjeka izgrađuje u smislu radnih navika.

Od malih nogu pomaže ti shvatiti da što više u nešto uložiš, više dobiješ. Da bi u sportu nešto osvojio, trebaš uložiti ozbiljan i dugotrajan trud. Međutim, opsjednutost kompjutorima i mobitelima te sjedilački način života mladih veliki je problem. Mislim da je sport možda jedina ozbiljna prevencija svih današnjih problema s kojima se mladi suočavaju, poput pretilosti, šećernih bolesti, zakržljaloga lokomotornog sustava…”, upozorava Bukić.

Perica Bukić, dopredsjednik HVS-a / Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Od pionirskog prvenstva do olimpijskog zlata

Sa šibenskim Solarisom, u kojem je s 14 godina osvojio pionirsko prvenstvo bivše države, Bukić je već s 15 godina zaigrao za seniorski sastav: “Imao sam sreću da sam u klubu imao sjajne trenere i pedagoge, Grgu Renju, danas nažalost pokojnog, i Danka Jerkovića Doktora, ljude koji su sinonim za šibenski vaterpolo. Oni su u potpunosti davali sebe nama mladima, ne samo u segmentu treninga, već životne filozofije, odrastanja, sazrijevanja i važnosti općeg obrazovanja. Da se vratim na pitanje – za seniorski sastav Solarisa zaigrao sam već 1980. Kad je za izbornika došao Ratko Rudić, izborio sam mjesto i u reprezentaciji koja je već 1984. godine osvojila olimpijsko zlato.”

Taj put od prvoga velikog natjecanja kojeg sam imao kao klinac 1980., do olimpijskog zlata prošao sam u samo četiri godine, što je danas potpuno nezamislivo.

Veliki uspjesi hrvatskoga vaterpola

Spomenuvši da je, nakon služenja vojnog roka, dvije godine studirao u Zagrebu, a igrao za Solaris, rekao je da je, uoči Univerzijade, prešao u zagrebačku Mladost i ondje proveo ostatak karijere. S reprezentacijom bivše države osvojio je dva olimpijska zlata, u Los Angelesu i Seulu, ali i svjetska prvenstva 1986. u Madridu i 1991. u Perthu: “Vrlo brzo je Mladost ušla u samu elitu europskog vaterpola i već te 1989. smo bili prvaci Europe, pa 1990. i obranili naslov.

Perica Bukić / HAVK Mladost

Sljedeće dvije godine smo Dubravko Šimenc i ja pojačali splitski Jadran, u vrijeme početka agresije protiv Hrvatske, a sve utakmice Lige prvaka igrali smo izvan Hrvatske, u Trstu ili Budimpešti. Godine 1991. splitski Jadran je osvojio naslov europskih prvaka, a godine 1992. veliko hrvatsko finale Lige prvaka igrali su Mladost i Jadran – u vremenima ponosa i slave.

Vrhunac moje karijere je bila 1996., kada je Hrvatska prvi put samostalno nastupila na Olimpijskim igrama, gdje sam bio kapetan reprezentacije i imao čast nositi zastavu na otvaranju Igara.

Te smo godine do finala pobjeđivali fenomenalnu reprezentaciju bivše države, potom i Rudićevu Italiju, ali u finalu su nešto bolje odigrali Španjolci i tako smo osvojili srebro – prvo hrvatsko ekipno olimpijsko odličje.”

Tajna uspjeha hrvatskoga vaterpola

S obzirom da više od 20 godina vodi Hrvatski vaterpolski savez, trenutno na poziciji izvršnog dopredsjednika, Bukić je naglasio da je tajna uspjeha hrvatskih vaterpolskih reprezentacija povezana s tri čimbenika: “Uspjeh kolektiva je baziran na sinergiji tri dijela – organizacije, struke i igrača. Ključno je osigurati financijsku stabilnost. Naravno da možeš imati sve novce, ali ako nemaš kvalitetnu struku ili nemaš igrače, sve pada u vodu, tako da se važnost svih tih segmenata isprepleće. Međutim, u centru svega je struka i taj jedan čovjek koji sve to vodi. Ako kažem da smo u ovih 20 godina imali tri predsjednika Saveza i dvojicu izbornika, mislim da ću dovoljno reći koliko smo u biti stabilan sustav, u kojem se točno zna tko što radi i kuda idemo”, potcrtao je izvršni dopredsjednik HVS-a Perica Bukić.

Važnost obitelji

Na pitanje o važnosti obitelji u karijeri športaša, Bukić je potvrdio da je obitelj u centru svega, jer bez potpore obitelji teško je očekivati bilo kakav uspjeh mladih sportaša. “Sjećam se da sam kao klinac zaista imao tu potporu, tata me vozio na trening, mama je pripremala pojačanu prehranu, osiguravali su mi odmor uoči utakmice… Kad sam osnovao svoju obitelj i dobio djecu, svi znaju da si u posebnom režimu i da te se treba malo pripaziti. Potpora unutar obitelji je, po mom mišljenju, presudna za ozbiljan uspjeh. Jednako je i starijim igračima, ali to traje cijeli život, jer i treneri, koji su već u ozbiljnim godinama, također doma trebaju imati razumijevanje obitelji.”

Jure Marelja, izbornik Ivica Tucak i Perica Bukić / Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Treba li uopće pitati kako se sin Luka opredijelio za vaterpolo?

“Luku sam od prvoga dana ‘gurao’ u sport. Najprije se, s nekih 5-6 godina, bavio gimnastikom, potom je 3-4 godine trenirao judo. Mislim da su to sjajni sportovi za mlade ljude, za koordinaciju i za njihovo sazrijevanje. Roditelj treba usmjeravati dijete, iako se dijete ne može natjerati na nešto što nikako ne želi, ali apsolutno mislim da djecu treba usmjeravati u sport. I zaista mislim da je vaterpolo jedan od najboljih sportova kojima se mladi čovjek može baviti, inače ne bih dao i sina i kći u vaterpolo. Kći je, recimo i to, dvaput bila najbolja vaterpolistica Hrvatske, osvajala trofeje, igrala za reprezentaciju na nekoliko europskih prvenstava. Ali Luka je, naravno, s obzirom na snagu muškog vaterpola, puno više toga osvojio i igrao puno ozbiljnije uloge. U konačnici, nastupao je na trima Olimpijskim igrama i igrao dva finala, osvojio europsko zlato i srebro, svjetsko srebro i broncu te čitav niz klupskih medalja. Luka je još ozbiljno aktivan u vaterpolu i želim mu barem još jedne Olimpijske igre, one u Los Angelesu 2028. gdje bi – zasluži li to kvalitetom – 44 godine nakon moga zlata simbolično zatvorio obiteljski krug.”

Dražen kao trajno nadahnuće

U utorak, 22. listopada Hrvatska će obilježiti 60. rođendan Dražena Petrovića. Osim što vas veže isti rodni grad, kakav je Dražen ostavljao dojam na Vas i koliko je važno mlađim generacijama ispričati priču o Draženu koji je pokazao da je trajan rad na sebi najbolji put za sretnu budućnost i uspješan život?

Hvala Vam na tom pitanju. Rijetko sam kad spominjao moj odnos s Draženom, koji je bio zaista topao i prijateljski. Dražen je zaista volio i pratio sve sportove. Bio je nešto više od godinu dana stariji od mene i nekako uvijek korak ispred mene. Neću nikada zaboraviti moje prve dileme u odnosu na to gdje igrati, gdje nastaviti, kako pregovarati s klubovima. Tu mi je on puno pomogao i dao mi savjete, tipa kad ideš u vojsku, moraš početi odmah s treninzima, pregovaraj s klubovima na ovaj ili onaj način, uvijek traži klub u kojem ćeš imati jake trenere i koji ima velike ambicije… Kad se sjetim tih naših malih ćakula, uvijek mi dođe toplo oko srca. Meni je puno pomogao, a često je dolazio na utakmice Mladosti. Sjećam se kao danas, došao bi na otvoreni bazen navijati, podržavati nas i pratio bi naše rezultate.

Nakon Cibone, Dražen je otišao u Real Madrid, ali sretali smo se na Olimpijskim igrama, kako 1984., tako i 1988. Meni je uvijek bio neka nit vodilja, jer je bio “zaluđen” sportom. On je živio košarku i svaki slobodan trenutak koristio za unaprjeđenje svoje igre. Nesreća koja nam ga je uzela je snažno utjecala na cijelu hrvatsku košarku i rekao bih da se čak do danas nismo od toga oporavili.

Mislim da je ono što je Dražen dao hrvatskom, ali i svjetskom sportu, zaista veliko i spektakularno.

Ponosan sam što je Dražen iz moga grada i što smo dio života proveli zajedno. Kad je on uvršten u košarkaški “Hall of fame”, a ja u vaterpolski “Hall of fame” (Kuću slavnih), onda je na par mjesta pisalo “Dvojica Šibenčana u Kući slavnih”. Početkom devedesetih mi smo bili kapetani reprezentacijâ, on košarkaške, a ja vaterpolske, i to su zaista lijepa sjećanja, svakako sentimentalna jer Dražen više nije s nama. Ja mogu samo biti zahvalan na onome što je on meni osobno dao kroz naša druženja i sa sjetom se prisjetiti tih vremena”, zaključio je Perica Bukić.