Ima ih koji će se začuditi – ali nije oduvijek bilo tako. Nekada, i ne tako davno, zbog svega se trebalo pokrenuti. Zbog mnogo čega promisliti. Barem ponešto procijeniti. Mnogo toga bilo je nedostupno.

Odrastanje u skromnosti života

Kad sam bio dijete, nerijetko se događalo da, premda sam živio u središtu grada, nije bilo struje. Tada sam pisao zadaće i učio uz skromnu, pa i nedostatnu svjetlost petrolejke. Bilo je i onih kojima je to u kući bio jedini izvor svjetla, naravno, osim onoga danjega.

Iz slavine je tekla samo hladna voda. Za sve potrebe trebalo ju je grijati, od pranja suđa nadalje. U kući u kojoj je stanovala moja obitelj, topla voda u sustavu bila je samo dva puta tjedno – srijedom i subotom, i to samo dijelom dana. Moji vršnjaci koji su stanovali samo malo dalje od središta grada, po vodu su trebali ići na pumpu ili na bunar – naravno, i ljeti i zimi.

Da bi se voda zagrijala, trebalo je donijeti drva i ugljen iz podruma. Prethodno, naravno, drva nacijepati, potom naložiti peć. U pravilu jednom godišnje nabavljali smo drva i ugljen i spremali ga u podrum, odakle smo ga donosili u stan. Zimi smo to radili češće, gotovo svakodnevno, ljeti, naravno, rjeđe.

Ako ga iz nekoga razloga nismo uspjeli pogledati u danima kad su se prikazivali u gradskim kinima, o njima smo mogli čuti samo iz priča.

Tada nismo imali ni hladnjak, ni stroj za pranje rublja, odnosno suđa. Nismo imali ni televizor, gramofon, magnetofon… Kad su moji roditelji, negdje potkraj moga osnovnoškolskog ili početkom srednjoškolskoga obrazovanja, nabavili televizor, imali smo prilike gledati jedan program – i to u crno-bijeloj tehnici, ne u boji. Na radiju smo – i to u kasne večernje sate, na stranim radiostanicama, slušali hitove… koji su na gramofonskim pločama k nama stizali tek nakon dužega vremena, nerijetko i nakon godinu dana. I strani filmovi stizali su nam sa znatnim kašnjenjem, nerijetko i necjeloviti. Ako ga iz nekoga razloga nismo uspjeli pogledati u danima kad su se prikazivali u gradskim kinima, o njima smo mogli čuti samo iz priča.

Kad smo koga htjeli susresti, trebali smo otići do njega. Događalo se da ga nismo našli kod kuće. Ili da smo se mimoišli. Zato su dogovori bili jako važni. I valjalo ih se držati. Onima koji su živjeli podalje, pisali smo pisma, razglednice, dopisnice… I, dakako, danima čekali odgovor.

Otkrivanje ljepote čežnje i truda

Sve to imalo je itekako smisla. Učilo nas je da se oko onoga do čega nam je stalo, valja potruditi. Učilo nas je razlikovati ono oko čega se valja potruditi od onoga što nam baš i nije važno. Kad smo pisali pisma, trudili smo se oko ljepote slova koja smo ispisivali na stranicama papira. I – prije toga – oko ljepote sadržaja i izričaja. Trudili smo se naći lijepi listovni papir, lijepe koverte. Trudili smo se i kad nije bilo baš nekoga izbora, pa smo ih i sami osmišljavali.

Dok smo nekoga, nešto čekali, u nama je raslo nestrpljenje – i čežnja. I što je čežnja u nama bila snažnija, to nam je bilo jasnije da nam je stalo. Osobito stalo. Stalo do nekoga… što je podrazumijevalo zaljubljenost, ljubav. Ili prijateljstvo. Stalo do nečega… u čemu smo prepoznavali što nam je važno, dragocjeno. I tako smo odabirali sebe. Odabirali život. One s kojima bismo ga voljeli dijeliti. Ono čemu bismo ga htjeli posvetiti. Trud i čežnja otkrivali su nam vrijednosti. Učili nas poštovanju, strpljivosti i gorljivosti. Nećeš se truditi tek tako. Nećeš čeznuti tek tako. I nećeš od svoga truda odustati tek tako. Kamoli od svoje čežnje…

I što je čežnja u nama bila snažnija, to nam je bilo jasnije da nam je stalo.

Kad se trud sastao s trudom… čežnja s čežnjom… znao si: to je to. I borio si se da to živi, da raste. Ništa ti nije bilo teško. Mogao si sto puta pasti jer – bio je barem sto i jedan razlog da ustaneš. I nastaviš.

Smijeh je bio smijeh, suza je bila suza i pjesma je bila pjesma. Smijali smo se zajedno, plakali zajedno, pjevali zajedno. Živjeli smo svoj život. Nitko ga nije mogao živjeti umjesto nas. Za dosadu nije bilo vremena. Za odmor, da. Ne i za dosadu. Malo što je bilo gotovo stavljeno pred nas. Maštali smo i unaprijed i unatrag. Dok smo slušali kako drugi govore, dok smo čitali, pisali, govorili… ujedno smo maštali. Sami smo stvarali svoju sliku svijeta. Svoj san.

Prošli smo našim putovima ne bez ozljeda, ne bez rana… ali smo razumjeli da je to naš put. I spremno smo za njega plaćali cijenu. Jer se nismo htjeli razlikovati od sebe. Od svoga određenja. Od svojih čežnji. Snova. Jer smo željeli biti bliski s onima oko kojih smo se trudili. Za kojima smo čeznuli.

To što smo se trudili, čeznuli… obogaćivalo nas je u našoj biti. Otkrivalo bogatstvo u onima oko kojih smo se trudili. Za kojima smo čeznuli. I nismo htjeli izgubiti ni sebe ni osobu koju je naše srce prepoznalo. Jer život je jedan. I srce je jedno. Nema zamjenskoga života. Ni srca.

To što smo se trudili, čeznuli… obogaćivalo nas je u našoj biti.

Slutim da je djeci današnjega vremena teško, mnogo teže nego nama koji smo se suočavali s različitim teškoćama. Teško im je jer nisu odviše u prilici otkrivati ljepotu truda i čežnje, silinu čudâ koja iz njih izviru.

Od onoga što je usput, čemu se nisi posvetio, lako je odustati. Lako je kraj toga proći. Otići kao da i nije bilo. I ne sluteći – poći putem oskudice. Siromaštva, i to onoga koje okrada.

Kako će oni koji nisu iskusili potrebu truda, potresnost čežnje… o trudu i čežnji govoriti, svjedočiti… svojoj djeci? Kao da se sve svodi na zadanost. I tako se događa da naraštaj naraštaju nema što osobito dati i tako ostane dužan životu.

Zasigurno, nije smisao truda i čežnje da redovito dovedu do dobroga i trajnoga ishoda. Jer trud i čežnja odgajaju za sposobnost odabiranja, za život vrijedan življenja.

Na koncu ispada da je vrjednije da ti je stalo, nego da imaš. Premda, razumijem, itekako ih ima kojima nije blisko tako razmišljati.

Izvor: Svjetlo riječi