„Prije nekoliko mjeseci, na zahtjev Dikasterija za kauze svetaca, provedena je anketa, u kojoj se razgovaralo sa svim postulatorima kauza svetaca iz svih biskupija, te je napravljen popis od još 4 tisuće kandidata za beatifikaciju… Kada ovaj posao bude gotov, a mi ćemo ga završiti za četiri godine, bit će 7500 mučenika, uzdignutih na čast oltara“, objasnio je o. Martín de la Hoz, ravnatelj Ureda za kauze svetaca u prelaturi Opus Dei, prenosi Katolički tjednik.

Svećenik je to, kako prenosi CNA, naznačio u Madridu tijekom predstavljanja knjige Hogares de amor y perdón II (Domovi ljubavi i oprosta II), koju je objavila udruga Enraizados en Cristo (Ukorijenjeni u Kristu), koja sadrži svjedočanstvo 23 obitelji koje su se istaknule požrtvovnošću i vjernošću svojih članova do davanja života.

O. Martín je naglasio da je „najimpresivnije to što je mučeništvo tih 7500 mučenika, blaženika, dokumentirano, a kazuje da su ubijeni iz mržnje prema vjeri, ali da su umrli praštajući“.

Također je spomenuo da je „prva kongregacija tj. današnji dikasterij koji je nastao u kršćanstvu, u Crkvi, bio Dikasterij za kauze svetaca“, kao što se može vidjeti u Djelima apostolskim, gdje stoji da „prva odluka Crkve je čuvanje sjećanja na mučenike“. Stoga je podsjetio da se ne bez razloga, u vrijeme prvih kršćana „misa služila na grobovima mučenika“.

Porijeklo vjerskog progona u Španjolskoj u 20. stoljeću

Martín de la Hoz objasnio je da proučavanje uzroka mučeništva u 20. stoljeću dovodi do razmatranja da je „sve krenulo u Cortesu [španjolskom parlamentu] iz Cadiza“ 1812., čiji ustav počinje riječima: „‚U ime Oca, Sina, i Duha Svetoga‘, ali ono što je uspostavljeno i zacrtano označava ono što se naziva liberalizmom“.

Tijekom 19. stoljeća „na vlasti su se izmjenjivali progresivni liberali i konzervativni liberali, koje u konačnici povezuje vrlo žestok progon Crkve. Kao da su se svo prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija koji su se dogodili u srednjoj Europi odjednom slili u Španjolsku“, objasnio je svećenik.

vlč. José Carlos Martín de la Hoz / Katolički tjednik

„Ta mržnja koja je bila prisutna, koja se širila, bila stalna i kontinuirana prodirala je“ u slojeve intelektualaca, radnika, na selu, sve do vremena Druge Republike (1931. – 1936.)“, rekao je o. de la Hoz. Istaknuo je da je izbijanje Španjolskog građanskog rata bilo „nastanak nečega što se već događalo, jer se odvijalo kroz cijelo stoljeće. Zato je vrlo važno vratiti se sjećanju na mučenike, jer oni su ti koji će nam pomoći ponovo izgraditi jedinstveno društvo.“

Primjer oprosta

Među svjedočanstvima o oproštenju sabranim u Hogares de amor y perdón II, nalazi se jedno koje je ponudio Luis García Chillón, koji se sjeća svog ujaka, Hermenegilda Chillóna Cabrere, mučenika u gradu Talavera de la Reina u pokrajini Toledo, Španjolska.

Mere, kako je tim nadimkom bio poznat u tom kraju, bio je gradski čuvar, a u dobi od 29 godina otpustio ga je gradonačelnik Francisco Cancho, član Narodne fronte. Jedne noći u veljači 1936. skupina od 20 muškaraca ga je pretukla i ostavila polumrtvog.

U bolnici je proveo 12 dana, a kada je pušten pokušao se oporaviti u Taranconu u pokrajini Cuenca. Nakon početka rata u srpnju 1936. otišli su ga tražiti da bi ga zatvorili u samostan časnih sestara poznatih kao „Ildefonsas“. Bilo je to 22. kolovoza.

Luis García Chillón drži lisice korištene za mučeništvo njegova strica Hermenegilda 1936. / FOTO: Nicolás de Cárdenas/ACI Prensa

Nakon kratkog suđenja koje je režirao takozvani „narodni komitet“ izveli su ga s lisicama na rukama i objesili mu kravlje zvono oko vrata dok su vijećali hoće li ga spaliti ili strijeljati. Na kraju su ga odveli na mjesto mučeništva. Prije nego što je umro, zamolio je svoje krvnike da daju njegov novčanik njegovoj majci uz ove riječi upućene egzekutoru: „Jedan zagrljaj dajte mojoj majci, a jedan sebi, da mi ti [krvnik] oprostiš ako sam te u nečemu iznevjerio.“

Njegov nećak Luis vjeruje da se „u trenutku istine, kada se ove riječi izgovore, one duboko osjećaju i odražavaju ogromnu veličinu duha“. Iz ovih riječi zaključuje, iako ne poznaje svog ujaka, „da je ovaj čovjek oprostio onima koji su ga ubili“.

Za njega, „ovo pokazuje jedinstvenu veličinu srca“ i jasno daje do znanja da, bez obzira na vjersku praksu koju je imao njegov ujak, „krv mučenika sve čisti, sve liječi“.

Također je primijetio da „u obitelji mog ujaka Hermenegilda nikada nije bilo govora o mržnji ili ogorčenju“ i da danas rodbina mučenika „nema želju za izravnavanjem bilo kakvih računa ili želju za osvetom ili bilo što slično. Ali ne možemo dopustiti niti da budu zaboravljeni.“