Legendu o svetom Jeronimu i lavu prepričao je Jacobus Voragine u svojem djelu Zlatne legende (1275). U legendi opisuje prijateljavanje sveca i kralja životinja.

Jedne večeri u prostor samostana u kojem je boravio sveti Jeronim sa svojom braćom uletio je lav. Redovnici su se razbježali, a Jeronim je krenuo prema lavu. Primjetio je da mu je ozlijeđena šapa pa je pozvao svoje kolege da mu operu šapu. Izvadio mu je trnje, namazao i omotao šapu. Sveti je čovjek izliječio lava, a lav je ostao s njima kao pripitomljena zvijer.

Lav im je bio od koristi jer je svakodnevno pratio magarca, a magarac im je služio i za nošenje drva. Vodio je magarca na pašnjak poput pastira. Uvijek su isto vrijeme dolazili i odlazili na ispašu.

Jednoga dana dok su bili na pašnjaku lav je čvrsto zaspao, a magarca su oteli putujući trgovci s devama. Kad se lav probudio i uvidio da nema magarca nije se usudio ući u samostan, nego je ostao na vratima. Redovnici su pomislili da je lav pojeo magarca pa su ga prestali hraniti.

Jeronim je naredio da lav preuzme magračev posao pa su upregnuli grmljem i granama, a lav je sve to mirno trpio. Nakon obavljenog posla lav se uputio na pašnjak i uočio samostanskog magarca. Rikom je rastjerao trgovce, a deve usmjerio prema skladištu. Kad su redovnici vidjeli što se dogodilo upozorili su Jeronima, a on im je naredio da prireme sve za goste koji dolaze.

Tako je i bilo. Čim su ušli gosti su kleknuli pred Jeronima i zatražili oprost. Zamolio ih je da ustanu i ne uzimaju tuđa dobra. U znak isprike su mu svake godine u samostan donosili mjeru ulja za njihove potrebe.