Anna od Isusa rođena je u Medini del Campo 25. studenoga 1545. kao jedina kći Diega de Lobere i Francesce de Torres. Otac joj je umro samo nekoliko mjeseci nakon rođenja, a majka dok je Ana imala samo 9 godina. U prvih 7 godina života djevojčica je bila gluhonijema, a ta mana je prestala kada je navršila 7. godinu života. Ostavši siroče i preselivši se s jedinim bratom u bakinu kuću s majčine strane, potpuno se povjerila Gospi.

Kao djevojčica dala obećanje da će ući u najstroži red

U dobi od 10 godina dala je zavjet čistoće, sljedeće godine dala je obećanje da će postati redovnica, da će ući u najstroži Red koji može naći i da nikada neće tražiti svoj užitak. U jednom trenutku baka joj je počela pričati o braku i na razne načine pokušavala je usmjeriti na taj životni poziv, ali ona je ustrajala u tome da se neće udati. Kad je navršila 15 godina, kako bi izbjegla to bakino nagovaranje, 1560. seli se u Plasenciju kod svoje bake s očeve strane s kojom je živjela u većem miru. Brat je postao isusovac. U Placenti je također pronašla duhovnika u osobi isusovca Pedra Rodrígueza i njemu je povjerila sve svoje težnje. Uslijedile su godine velike predanosti u življenju vrlina, pod strogim vodstvom o. Rodrígueza. Preko njega je upoznala Majku Tereziju od Isusa, koja je provodila reformu karmelskoga reda.

Majka Terezija ju je s radošću dočekala i odmah shvatila kakav joj je dragocjeni dar Bog poslao.

Dana 1. kolovoza 1570. godine Anna je primila habit u karmelićanskom samostanu u Ávili, stoga ju je i u prvim koracima redovničkog života osobno vodila Terezija Avilska. Sveta je Terezija odgajala svoje časne sestre, hvaleći ih, hrabreći, a po potrebi i grdeći. Time je izvršila snažan utjecaj na osobnost svojih redovnica, pa su njezina učenja smatrana svetom ostavštinom. Ovo je Anna napisala:

„Poznato je da je sa mnom, čak i nedostojnom, [Majka] održavala blisku komunikaciju. Tijekom 20 godina koliko je živjela u samostanima bosonogih karmelićanki, bila sam vrlo bliska s njom tijekom 11 godina, a možda i više […], a u ovih skoro 11 godina koliko sam bila s njom, u nekim smo razdobljima živjele zajedno, a u nekim samostanima smo spavale u istoj ćeliji i putovale zajedno mnogo dana; a sve do posljednjeg tjedna svog života, nije propustila pisati mi.“

Godine 1586. Anna je dobila zadatak da osnuje samostan karmelićanki u Madridu. Jedan od prvih zadataka službenice Božje u novom sjedištu bilo je prikupiti, uime poglavara, rukopise Majke Terezije, koja je umrla 4 godine ranije (1582.) i predati ih bratu Luisu de Leónu, velikom humanistu, kako bi se mogao pobrinuti za njihovo izdanje. To je izdanje bilo spremno već 15. rujna 1587. U posvetnom pismu službenici Božjoj, stavljenoj prije izdanja Djela svete Terezije, autor nudi najbolji portret službenice Božje u to doba i najdetaljniju sliku života u samostanu koji je osnovala. Između ostalog je napisao:

Ako sveticu nisam vidio dok je živjela na zemlji, sada je vidim […] i da su njezine kćeri one koje svojim navikama najviše sliče Majci i živući su portret njezinih spisa i njezinih knjiga.

Nasljednica sv. Terezije Avilske

Na provincijskom kapitulu 1581. godine ustanovljena je vlastita provincija karmelićana. Tom je prilikom Majku Tereziju predstavljala službenica Božja, nakon smrti Utemeljiteljice, praktički ju je službenica Božja zamijenila u raznim zakladama. Dakle, upravo je ona radila za zakladu u Malagi. Po naredbi novog provincijala smijenjena je sa službe zbog toga što je nabavila breve pape Siksta V ; sestra Ana od Isusa morala je tri godine ostati zatvorena u ćeliji, te je bila lišena aktivnog i pasivnog glasa i svakodnevne pričesti. Nakon čega je morala napustiti Madrid i otići u samostan u Salamancu. Od 1604. nastavila je osnivati zaklade u Francuskoj, Belgiji, Bruxellesu i Poljskoj.

U procesu beatifikacije Majke Terezije, službenica Božja svjedočila je na suđenju kao priorica Salamance 9. svibnja 1594. Zapravo, premda je u očima poglavarica ostala buntovnica, sestre su je nastavile smatrati portretom utemeljiteljice i stoga su, čim se služba upraznila, ponovno je izabrali za prioricu 1596. godine.

Bolest od koje je Anna dugo bolovala, vodena bolest, pogoršala se u veljači 1621. godine. Osjećajući da joj se bliži smrt, zatražila je i primila bolesničko pomazanje od brata Ilarija od sv. Augustina te je pri punoj svijesti umrla svetom smrću u samostanu u Bruxellesu, u 75. godini, nakon što je osobno osnovala 9 samostana s više od 50 svojih kćeri.