Novi je čovjek Franjo zasjao novim i zapanjujućim čudom kad se kao obilježen pojavio s posebnom povlasticom, koja nije dana prošlim vjekovima. Sišao je s gore noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne urezan rukom umjetnika na kamenim ili drvenim pločama, nego ispisan prstom Boga živoga na tjelesnim udovima.
Sv. Franjo Asiški rođen je u Asizu oko 1182. godine, gdje je i umro 3. listopada 1226. godine. Prof. dr. fra Zvjezdan Linić (1941. – 2013.) u predgovoru knjige Johna Moormana Novi cvjetići svetoga Franje. Zbirka ranih dosad neprevedenih priča o svetome Franji Asiškome[1] zapisao je: „Sveti Franjo je povijest i legenda… On je velebna stvarnost čovjeka osvojena Bogom, čovjeka koji će radi ljubavi prema Isusu sve učiniti.“
Ove se godine 17. rujna navršava 800. godišnjica primanja Kristovih rana koje je sv. Franjo dobio na La Verni 1224. godine, gdje se često udubljivao u otajstvo Križa raspetoga Krista. Na tom mjestu gdje je primio svete rane Kristove sagrađeno je svetište s kapelom stigmatizacije.
Zadobivši rane, sveti se Franjo tako na La Verni[2] sav suobličio Gospodinu Isusu, u svom vjerničkom srcu kao i na tijelu. Franjevci i franjevke slave ovaj događaj, 17. rujna, liturgijskim slavljem koje je odobrila Sveta Stolica.
Izgled rana
Sv. Franjo je za života krio svoje rane, ali su ih neka braća ipak vidjela, kao i neki nakon njegove smrti. Rane su bile vrlo slične ranama Kristovim. Ovako ih opisuje John Moorman: „Na dlanovima su rane bile kružnog oblika, a na nadlanici izduženog oblika; a mali djelić mesa koji je izvirivao izgledao je kao glava čavla, savijen unatrag i pritisnut na ostatak mesa. Na nogama su rane vrlo slično izgledale. Njegov desni bok bijaše kao proboden kopljem, a rana zatvorena; ona je često krvarila tako da su njegova tunika i hlače često bile umrljane blagoslovljenom krvlju.“[3]
Povlastica koja nije dana prošlim vjekovima
Sv. Bonaventura (1221. – 1274.), veliki mističar i iskusan teoretičar, zapisao je: „Novi je, dakle, čovjek Franjo zasjao novim i zapanjujućim čudom kad se kao obilježen pojavio s posebnom povlasticom, koja nije dana prošlim vjekovima.“[4] Sišao je „s gore (usp. Mt 17, 9) noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne urezan rukom umjetnika na kamenim ili drvenim pločama, nego ispisan prstom Boga živoga (usp. Izl 31, 18) na tjelesnim udovima“.[5]
„Požar ljubavi“ u noći svetih rana
Prof. emer. fra Bonaventura Duda (1924. – 2017.) u svojoj knjizi Sveci i blagdani franjevačkog kalendara[6] o svečevoj molitvi na La Verni piše: „Koliki je intenzitet, silina, te Franjine molitve, svjedoči i drugi stavak iz Cvjetića: „Molitvom, suzama i udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca svoje duše… Sad bi mu govorio s poštovanjem kao Gospodinu… sad odgovarao kao svom sucu; zatim ga je molio kao oca, a onda je s njim razgovarao kao s prijateljem.“[7]
Braća su ga znala čuti „kako u plaču i suzama pobožno moli Božje milosrđe za grešnike“, „glasno oplakuje Isusovu muku kao da ju gleda svojim očima“ i „kako moli ruku raširenih u obliku križa…“[8]
Molitvom, suzama i udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca svoje duše
U korizmi uoči blagdana sv. Mihaela, u toj i takvoj, kroz mnoge dane, Franjinoj obuzetosti Kristom Gospodinom, dogodio se onaj silni „požar ljubavi“ u noći svetih rana: pastiri su pomislili da se brdo zapalilo, a putnici su se u dalekoj dolini probudili i krenuli na put, misleći da je svanuo dan.[9]
Taj izvanjski opis želi iskazati svečev doživljaj, unutarnji stav i zagrljaj Raspetoga. Od tog zagrljaja Franji su ostali tragovi svetih rana Isusovih. To je milosni Božji dar, koji se kod sv. Franje uklapa u cjelinu njegovoga duhovnog rasta, u njegovu želju da cijelo svoje biće daruje Bogu i, radi Boga, braći ljudima.
Nekoliko dana prije viđenja serafa u kojem je primio stigme, od blagdana Svetoga Križa, sv. Franjo je molio:
„O, Gospodine moj,
molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem.
Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće,
onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke muke.
Druga je da osjetim u svom srcu, koliko je to moguće,
onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio
da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.“[10]
Neka to bude i naša molitva.
[1] Teovizija, Zagreb, 1995.
[2] Alverna ili La Verna nalazi se u središnjim Apeninima na granici Toskane. Visoka je 1283 metara, a pripada pokrajini i biskupiji Arezzo. Grof Orlando iz Chiusija poklonio ju je sv. Franji.
[3] Novi cvjetići sv. Franje…, 127.
[4] Neka čudesa nakon smrti sv. Franje, Franjevački izvori, Zagreb, 2012., 997.
[5] Manji životopis sv. Franje, FI, 901.
[6] Brat Franjo, Zagreb, 2000., 133.
[7] Cvjetići sv. Franje, FI, 1549.
[8] Isto
[9] Usp. Isto, 1559.
[10] Isto, 1558.