„Prije 74. godine i vi ste, dragi župniče, rekli da želite služiti Bogu i narodu u svećeništvu kad ste krenuli u sjemenište u Pazin“, rekao je preč. Jakovljević na početku homilije te je u nastavku pojasnio povijesni kontekst. „Bilo je to vrijeme olovnog komunizma, vrijeme kad su mnoge majke oplakivale smrt ili uzništvo svojih svećenika – sinova. Tad je svoj uzništvo živio bl. Alojzije Stepinac što je vama mladim sjemeništarcima i bogoslovima bila još dodatna motivacija da bude svećenici. U ono vrijeme, poći za svećenika bila je hrabrost za Vas i Vašu  obitelj. Taj sveti inat, zanosni prkos koji ste vi tada imali bio je najbolji odgovor na tadašnji sustav. Valovi bezbožnog komunističkog sustava navaljivali su svim snagama na Petrovu lađu, Crkvu, ali vi mladi mornari (sjemeništarci i bogoslovi), zajedno s iskusnim časnicima u Sjemeništu, na čelu s mons. Božom Milanovićem, snažno ste veslali da Crkva ne samo da nije potonula i nestala, nego ste je još više poslije svojim pastoralnim radom osnažila da se i danas vije barjak svete vjere u čijem znaku vi proslavljate svojih 60. godina svećeništva. Sve je prošlo, ali ostali su vjera, Crkva i svećenici sa svojim narodom. Svaki progon vjere unaprijed je osuđen na propast. Sve se može kontrolirati ali ne ljudsko srce i duša.“

Spominjući odgovor Šimuna Petra Isusu “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,60-69) propovjednik je, obraćajući se svečaru, rekao, “Dragi don Rudi, kad vam je bilo teško, kad je bilo izazova u životu, niste napustili Isusa, nego ste svojim pastoralnim radom svjedočili „Gospodine, Ti imaš riječi života vječnog!“ Vaše dosljedno, ustrajno, naviještanje evanđelja, sve prvotne protivštine i valove usmjerene protiv Crkve, svećenika, uspjeli ste uz Božju pomoć i vašu razboritost okrenuti za Krista i Crkvu. Uvijek ste tražili načine i puteve komunikacije s ljudima kako bi mogla biti naviještena Božja riječ. Taj pozitivni pristup čovjeku donio je mnoge dobre plodove u vašem pastoralnom radu. I danas kad se prođe župama gdje ste pastoralno djelovali ljudi s velikom ljubavlju i zahvalnošću govore o vama, ‘naš dragi i dobri don Rudi’, to se postiže samo s ljubavlju, koju ste Vi pravi davali i na kraju vam je bila uzvraćena. Gdje god da ste pastoralno djelovali u našoj Biskupiji, uvijek ste istim žarom i ljubavlju ljubili Crkvu (čovjeka), po uzora na Krista kako smo danas čuli u drugom čitanju. Bili ste stameni u načelima i crkvenim stavovima, a fleksibilan u stvarima koje su prolazne i nebitnog značenja.

Preč. Jakovljević je u nastavku iznio svoj osobni stav, svoje viđenje slavljenika. „Kako ja vidim don Rudija? Ponajprije kao što sam rekao kao radosnog i zadovoljnog Kristova svećenika. Potom kao čovjeka koji ima srce i ljubav za svakog čovjeka. Nastoji kod svakog vidjeti ono što je dobro. A najsretniji je kad raširi ruke i mahne dirigentskom palicom i krene anđeoski pjev. Zahvaljujući tom neizmjernom talentu koji mu je Bog dao, a on ga do krajnjih granica diljem Istre umnožio i danas se održavaju susreti crkvenih zborova. Želim ovdje posebno istaknuti da ste uvijek podržavali one male, skromne naše župne zborove. Uvijek ste radovali i najmanjem župnom zboru koji se okuplja. Sve ovo govori o vašoj širini.“

„Zato dragi Novačani“, rekao je nadalje obraćajući se žiteljima Motovunskih Novaki,  „možete biti sretni da ste od Boga isprosili ovakvog svećenika i čovjeka. To znači da vas Bog uslišava i dobro nagrađuje, pa vas molim da ne prestanete moliti za nova duhovna zvanja. Bog i Crkva trebaju vaše sinove i kćeri da stoje u koru anđeoskom i slave Boga. Svećenički život nije promašen, jer da nema tog života ne bi bilo svetih sakramenta posebno sv. ispovijedi koja nas uvijek obnavlja u milosti Božjoj i svete euharistije.“

Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se on mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja čovječanstva.

U nastavku se osvrnuo na svećeničko zvanje, citirajući zapis bl. Miroslava Bulešića, „Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se on mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja čovječanstva. Svećenik je slab u svom tijelu, ali Bog ga jača u svojoj milosti. Piše bl. Miroslav Bulešić, nakon svećeničkog ređenja: „Počeo je za me novi život: svećenički život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno, kada sam u ganuću i sa strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovorio besjede žrtvovanja: ‘Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja’! … onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu [više] usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino.“ (bl. Miroslav Bulešić, Duhovni dnevnik, 23. 5. 1943.).

„Svećeništvo ne proizlazi iz ljudske vlasti nego iz Božjeg izabranja, ljubavi, Božjeg srca. Bog je u datom trenutku dotaknuo srce svakog svećenika. To Božje srce koje ljubi svakog čovjeka na poseban način ljubi svećenika, jer je on spona ljubavi između Boga i čovjeka. Ta povezanost svakog svećenika s Bogom trajno obilježuje svakog svećenika riječju svetost i svet. Svećenik je u neprestanom doticaju sa svetim, prožet svetim. On svakodnevno komunicira sveto, te je pozvan da sam postane ono što govori, što slavi, što čini u Kristovo ime“, istaknuo je u svom govoru o svećeništvu te je u tom smislu citirao zapis bl. Francesca Bonifacia, istarskog mučenika 20. st.: ‘Ja sam Božji čovjek, Bog me je stvorio, on me je pozvao u svećeništvo i zato trebam biti potpuno Božji i to zauvijek. Svećenik treba biti zlatna posuda ili trajna pokaznica svetosti, istinitosti, pravde i požrtvovnosti.’“

„Danas možemo za našeg župnika Rudija reći da on nije samo postigao da bude zlatna posuda već i dijamantna u Kristovu svećeništvu“, nastavio je preč. Jakovljević.„ Od prvih dana u Juršićima, pa preko sjemeništa u Pazinu, studija glazbe, Bala, Umag do ovih naših župa on je u službi Kristova evanđelja došao do dijamanta. Ne samo da je došao, rekao bih on je postao taj dijamant jer je tolikima bio utjeha u životu, podijelio svete sakramente, sate i sate razgovara, igranja nogometa, odgoja sjemeništaraca, glazbene poduke i puno toga što čini njegov dijamantni svećenički život.“

Svećenik je u neprestanom doticaju sa svetim, prožet svetim.

Homiliju je zaključio obraćajući se svečaru, „Za mladomisničko geslo izabrali ste riječi Psalmiste: „Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama; hvalite ga, ime mu slavite!“ Naš don Rudi prije 60. godina uđe s hvalama u svećeništvo, s pjesmo u crkvu slaveći i hvaleći Boga i ostade do današnjeg dana. Ma ne možeš mu uzeti dirigentsku palicu jer on i dalje u mladomisničkom zanosu dirigira i pjeva, a već slavi dijamantni jubilej. Hvala Bogu što mu dade zdravlje i volju. Taj zanos i danas njega nosi i grije kao da je teko počeo. Što to znači? To znači da voli svoje svećeništvo i da je u njemu sretan i usrećuje druge. Vaše svećeništvo bilo je mnogima na spasenje a na ponos obitelji i prijateljima.“

Govore čestitara moderirao je preč. Jakovljević, a on je ujedno prenio čestitke porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje i umirovljenog biskupa Ivana Milovana te je slavljeniku predao prigodni dar, štolu s likom bl. Miroslava Bulešića, knjigu i lik Majke Božje.

U ime svećenika Pazinskog dekanata čestitku je izrekao pazinski dekan preč. Mladen Matika te mu je na dar uručio svečarovo geslo utisnuto na kamenu.  Čestitku je izrekao i bivši župnik te župe, umirovljeni svećenik preč. Ante Žufić.

U ime svečarove rodne župe Motovunski Novaki slavljeniku  je čestitao Milivoj Sinčić, a u ime Župe Karojba Milan Bartolić. Načelnik Općine Karojba Marko Lakošeljac je slavljeniku uručio dar i prigodnu Zahvalu. U ime rodbine čestitku je izrekao mlađi don Rudijev brat Josip Koraca.

Zbor je nakon čestitki zapjevao „Na mnogaja ljeta“.

„Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma“ rekao je svečar, naglasivši da je tako bilo tijekom cijeloga života. Zahvalio je kolegama na prisutnosti. U osvrtu na svoj životni put sa zahvalnošću se prisjetio pokojnih roditelja, te zahvalnost izrazio i braći i sestrama koji su njega i pokojnog brata svećenika Irenka podržavali na njihovom svećeničkom putu. Na brizi i pomoći zahvalio se nećacima i nećakinjama te njihovim obiteljima. Spomenuo se svojih profesora i odgojitelja, te 4 biskupa koliko ih se izmjenilo u 6 desetljeća, svima je zahvalio na razumijevanju i lijepoj suradnji, no ipak je posebno istaknuo mons. Dragutina Nežića koji mu je omogućio studij glazbe što je uvelike obilježilo njegov život. Spomenuo se nadalje župa u kojima je djelovao. Nakon godine dana u Juršićima bio je 2 godine odgojitelj u Pazinskom sjemeništu, gdje je njegov đak, uz ostale, bio i kardinal Bozanić. Uslijedilo je 35 godina u Balama, 13 godina u Umagu te već 9 godina u župama Karojba, Motovunski Novaki i Rakotule. „U svim sam župama imao prekrasna iskustva, razumijevanje i prijateljstva,  što me je činilo sretnim na putu svećeništva“, te je u toj prigodi svima zahvalio na tome. Naglasio je zahvalnost nekadašnjem biskupu Kutleši što mu je i nakon kanonske dobi povjerio vođenje glazbenih događanja u biskupiji. Naime, vlč. Koraca je više od četvrt stoljeća vodio biskupijske susrete zborova, a cijeloga je života bio na ćelu ili član Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu. U nastavku je zahvalio svim svojim sadašnjim župnim suradnicima i ministrantima a na poseban način pjevačima.

Misu je veličanstveno glazbeno popratio župni zbor, kojeg don Rudi osobno vodi, kako voli naglasiti, vježbanjem 4 puta tjedno, no ta se ustrajnost i kontinuitet u radi očituje u izuzetnoj kvaliteti glazbenih izvedbi, ali i osjeti u međuljudskoj povezanosti župljana sa svojim župnikom. Osim župnog zbora nastupio je i izuzetno brojan zbor ministranata.