Vjeroučiteljima je povjerena osobita zadaća da svojim vjeroučenicima otkriju jedinstvenost Isusove osobe. Uzalud će ih naučiti molitvene obrasce, vjerske istine, uzalud će ih učiti o sakramentima, o crkvenoj povijesti. Sve vjerničko znanje ne može nadomjestiti ono temeljno, ono nadahnjujuće i usmjeravajuće, bitno životno određenje: upoznati Isusa, odlučiti se za njega – ovdje, sada i uvijek, prenosi Svjetlo riječi.

Govori li vjeroučitelj svojim vjeroučenicima o Isusu s mlakošću i površnošću, predstavi li ga kao neki uzgredni lik, bez presudna značenja za osobnu i sveukupnu ljudsku povijest, bolje da i ne govori o njemu. Jer zakrije li ga svojom osobnošću, svojim pristupom, svojim nemarom – trajno će ostati dužan i zemlji i nebu. I duši svakoga svog vjeroučenika.

… o Isusu je moguće govoriti, svjedočiti ga samo krajnje jednostavno.

Ne, nije jednostavno govoriti o Isusu. Ili – bit će točnije: o Isusu je moguće govoriti, svjedočiti ga samo krajnje jednostavno. Poslužiti njegovoj riječi nenametljivo, ali s dubokim uvjerenjem. Progovoriti o njegovoj zahtjevnoj i blagoslovnoj blizini na način da vjeroučenici budu u prilici prepoznati da ih se Isusov život tiče. Da se njihovi životi tiču Isusa. I da se to ne događa izvan njihova životnoga iskustva, nego posred njega.

Prirodno je da vjeroučitelj žari radošću susreta s Isusom. I da taj žar – koliko uzmogne, koliko god uzmogne – ne uskraćuje ni onima kojima je stalo, ni onima koji ne mare. Jer njegovo je da žari. Njegovo je da uprisutnjuje Isusa.

Silan je to zahtjev. Silan, ali neizostavan. Jer vjeroučitelj je pozvan disati Duhom Svetim.

Sve to na osobit se način prelama u životu i službi vjeroučitelja laika. Vjeroučitelj laik – i kada je dobro prihvaćen u svojoj školskoj sredini – označen je svojom službom u koju je upisano izrazito, čak neizbrisivo određenje, određenje koje ga na neki način izdvaja, čini ranjivijim, i zbog toga se ne može posve uklopiti među ostale učitelje. S druge strane, vjeroučitelju laiku – i kada je izrazito zauzet u svojoj vjerničkoj zajednici – po prešutnom, ali široko rasprostranjenom unutarcrkvenom mnijenju, kao da nešto nedostaje u odnosu na vjeroučitelje svećenike, redovnike i redovnice. Nešto što svojim životom u svijetu ne može nadoknaditi.

Bit će da vjeroučitelj laik i po tome ima osobito poslanje u svojoj vjeroučiteljskoj službi. I upravo zbog toga mu se otvaraju vrijedne mogućnosti za bliske i proživljene susrete s vjeroučenicima i njihovim obiteljima. Pritom vjeroučenikova obitelj nije jednoznačan pojam.

Vjeroučenici dolaze iz najrazličitijih obitelji. Iz obitelji koje žive izrazitim vjerničkim životom… Iz obitelji koje svoju vjeru žive površno, u određenom smislu na rubu tradicije… Iz obitelji u kojoj je samo jedan od roditelja izrazit vjernik… Iz obitelji koje tek donekle razlikuju religije jednu od druge… Iz obitelji u kojima se jedan od roditelja podsmjehuje želji svoga djeteta da pohađa vjeronauk i živi vjernički…

Susrećući se sa svojim vjeroučenicima, vjeroučitelj se istodobno susreće i s takvim obiteljima, i s takvim okolnostima vjerničkoga života. Tijekom godina školovanja – s time da u osnovnoj školi pojedini vjeroučitelji svoje vjeroučenike prate svih osam godina, u srednjoj svih četiri godine – događaju se mnoge mijene u životima vjeroučenika i njihovih obitelji, i one lijepe i blagoslovne, i one bolne i teške, u kojima vjeroučitelji nerijetko sudjeluju, katkada posve izbliza, katkada s većega ili manjega odstojanja.

I događa se da vjeroučenik svojom krhkom djetinjom osobnošću, svojim životom i svojom vjerom mijenja obiteljski život u dobrom smjeru te i ostali članovi obitelji počnu snažnije živjeti svoju vjeru. Događa se i da nevjera nekih članova obitelji – i sva složenost životnih okolnosti – potisne pa i uguši vjeroučenikovu djetinju vjeru.

Poslije svakoga vjeroučitelja dolazi drugi vjeroučitelj. I lako se dogodi da zaborav prekrije nečiju ljubav, žar…

Vjeroučitelj se u sve to uključuje koliko mu je moguće, koliko je snage i žara u njemu. I tako svake školske godine iznova, u slijedu naraštaja. I dođe vrijeme za vjeroučiteljev odlazak u mirovinu. I njegov odlazak u mirovinu, kao i najveća većina odlazaka u mirovinu drugih, događa se pomalo neprimjetno. To se, bez većih razlika, odnosi i na školu i na vjerničku zajednicu. Poslije svakoga vjeroučitelja dolazi drugi vjeroučitelj. I lako se dogodi da zaborav prekrije nečiju ljubav, žar…

No, u životima svojih vjeroučenika, u životima njihovih obitelji, vjeroučitelji ostaju neizbrisivo upisani, načinom kojim su svoju vjeroučiteljsku službu živjeli. Jer oni su bili pratitelji – osobito važni pratitelji – svojih vjeroučenika u njihovim djetinjim i mladenačkim godinama. Oni su svojom osobnošću, svojim životom i vjerom, svojim odnosom prema njima, u njihove živote upisali mnogošto što protek vremena ne može izbrisati.

Ovih je dana jedna vjeroučiteljica, nakon gotovo trideset godina vjeroučiteljske službe u osnovnoj školi, u kojoj je svoje vjeroučenike pratila kroz svih osam razreda, otišla u mirovinu. I dok će i škola i vjernička zajednica upražnjeno vjeroučiteljsko mjesto nadomjestiti na uobičajeni način, u životima vjeroučenika i njihovih obitelji ona će biti trajno upisana kao osoba koja je posvjedočila za Isusa, za njegovo evanđelje. Za dragocjenost života i ljudskosti.

U svojim pismima vjeroučiteljici, opraštajući se s njom, vjeroučenici, njihovi roditelji i druge bliske osobe, na mnoge su lijepe načine iskazali svoju zahvalnost, svoju radost zbog zajednički proživljenoga vremena.

Među pismima vjeroučenika izdvajam jedno osobito učenika osmoga razreda:

„Svjestan sam, a možda i nisam. Svjestan sam gladi u svijetu, ali ne znam kako je to biti gladan. Svjestan sam siromaštva, ali ne znam kako je to biti bez krova nad glavom. Jer kad je zima, u sigurnosti svoga doma se ugrijem. Jer kada je ljeto, u hladovini svoga doma se hladim.

Svjestan sam rata u svijetu, ubijenih vojnika, uništenih kuća i rastavljenih obitelji, ali kod mene vlada mir. Nisam dovoljno zahvalan na svemu što imam. Nisam svjestan! Koliko sam sretan što sam se rodio ovdje, baš tu, gdje je mir. Što sam se rodio u obitelji koja si može priuštiti živjeti u stanu, koja si može priuštiti životne troškove, koja me može obrazovati, koja mi je dala priliku za predivan život.

Zahvalan sam svojoj učiteljici, svojoj prosvjetiteljici. Koja mi je otvorila oči! I ja sam svjestan i ja vidim rane ovoga svijeta. Ali naspram tome, ja ne živim i istinski ne vjerujem, jer ne znam kako je to osjetiti i proživjeti te rane.”

Pismo je potpisano riječima: „učenik…” te je uz tu riječ navedeno ime i prezime vjeroučiteljice u genitivu.

Bilježim i riječi iz pisma jedne majke: „U znak iznimne zahvalnosti što ste našoj djeci bili više od učiteljice, više od vjeroučiteljice, primite obilje Božjeg blagoslova… Sigurna sam da će… kiša milosti na Vas neprestano padati. Neka Vas i dalje nadahnjuje Duh Sveti…” Jedni su joj roditelji uz buket cvijeća priložili jednostavnu čestitku kojom su joj izrazili „…čestitke na dugom nizu godina i više tisuća djece na čijim životima je tvoj predani rad ostavio trag”. A jedna je mlada žena napisala: „Najdraža Vjero, postoji li ljepši način kako provesti radni vijek od toga da se novim generacijama u srce i um utiskuje Istina i Dobrota? A koliko je samo učenika prošlo kroz tvoje razrede, kolikim su samo ljudima širili (i još će širiti) ono što su primili? Svijet je definitivno ljepše mjesto zbog tebe. Hvala ti na tome…”

Da, vjeroučiteljski posao je Božji posao.

Da, vjeroučiteljski posao je Božji posao. I tu nije riječ o zaslugama. Tu je riječ o ljubavi: o ljubavi prema životu. O ljubavi prema ljudima. O ljubavi prema djeci. O ljubavi prema Bogu.

O ljubavi koja traje.