Katolici određene dobi pamte učenje da je misa “nekrvna žrtva križa”. Iako je sažeta i točna, ova definicija može zahtijevati dodatno objašnjenje. U takvom slučaju, možemo se obratiti Katekizmu Katoličke Crkve, koji uči: “Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma… nije puko sjećanje prošlih događaja… U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način, bivaju prisutni i zbiljski.” (br. 1362-63).

U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način, bivaju prisutni i zbiljski.

“Prisjećanje” i “sjećanje” slabe su riječi u našem suvremenom rječniku, jer sjećanja su ono s čime se mirimo kada nam “prava stvar” nije pri ruci. To je je sasvim suprotno značenje onom koje ove riječi imaju u Svetom pismu i liturgiji. Tu pamćenje i sjećanje imaju golemu moć. Za prve Pashe, Bog je rekao Mojsiju: ​​”Ovaj dan bit će tvoj dan sjećanja” (Izl 12,14). I danas je tako za Mojsijeve potomke, a kada se okupe za svoj pashalni obrok, ponovno proživljavaju užas naroda u bijegu i olakšanje spašene nacije. Isto tako, kad se okupimo na misi, Isusove riječi: “Ovo činite meni na spomen!” otvaraju prozor u vječnost i omogućuju nam da stojimo podno križa, piše Simply Catholic.

Po euharistijskom slavlju Kristova žrtva na križu ne ostaje stvar prošlosti, nego svojim spasenjskom djelovanjem zahvaća i nas danas.

U ovoj istini leži snaga, drugačijost i posebnost euharistije spram svih drugih molitava i pobožnosti – euharistija nije samo prisjećanje na povijesni događaj  koji se jednom davno zbio, već je uprisutnjenje i aktualizacija tog spasenjskog pothvata jednom učinjenog. Po euharistijskom slavlju Kristova žrtva na križu ne ostaje stvar prošlosti, nego svojim spasenjskom djelovanjem zahvaća i nas danas.