Ivan Krstitelj Marija Vianney svjetski poznati i slavni „arški župnik“ rođen je 8. svibnja 1786. kao četvrto dijete jednostavnih seljaka iz Dardille, tihog, zaboravljenog seoca kod Lyona. Od najranije mladosti osjećala se njegova duša čudnovato i neodoljivo privlačena k Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Župnik Vianney je prije svega bio svetac i njegova znanost je bila znanost svetih. Knjiga, iz koje je on neprestano čitao bila je Muka Kristova, a izvor iz kojega je tekla njegova priprosta rječitost, koja je neodoljivo ulazila u srca i pobjeđivala ih, bijaše božansko Srce Isusovo, koje je kucalo u njegovoj blizini, u Svetohraništu. On je imao očito vrhunaravna nadahnuća i rasvjetljenja i na njemu se ispunilo obećanje, koje je Gospodin sv. Margareti Alacoque dao za revne štovatelje Njegova božanskog Srca: „Svećenicima ću dati dar da ganu i najtvrđa srca“. U kako velikom stupnju je Vianney ovaj rijetki dar posjedovao, pokazalo je njegovo veličanstveno djelovanje kao propovjednika. Kao takav je zaista u novijoj povijesti Crkve postigao jedinstvene uspjehe. O tome mnogo govore njegovi opširniji životopisi.

Njegovo promišljanje o molitvi prenosimo s portala Monfortanci.

Molitva

Čovjek ima jednu lijepu sposobnost; da moli i ljubi. Vi molite i ljubite: to čini čovjeka sretnim na zemlji. Molitva nije ništa drugo, nego sjedinjenje s Bogom. Ako čovjek ima čisto i s Bogom sjedinjeno srce, tad su Bog i duša kao dva komada voska, koji su skupa stopljeni. Ovo je zaista lijepa stvar: sjedinjenje Boga sa svojim malim stvorom. Ovo je sreća, koja se ne može razumjeti.

Mi nismo zaslužni da smijemo moliti; ali Bog nam je u svojoj dobroti dozvolio da Mu smijemo govoriti.

U čovjeku su dva glasa: glas anđela i glas životinje. Glas anđela je molitva, glas životinje je grijeh. Oni, koji ne mole, naginju se k zemlji kao krt koji si nastoji iskopati rupu, da se u nju sakrije. Oni su posve zemaljski, posve ogrubjeli i misle samo na vremenito, kao onaj škrtac, koji je u svojoj bolesti bio proviđen sa Sakramentima umirućih; kad mu je svećenik pružio srebrno raspelo da ga poljubi, rekao je: „To je križ, koji je svakako težak deset unci.“. Mi nismo zaslužni da smijemo moliti; ali Bog nam je u svojoj dobroti dozvolio da Mu smijemo govoriti. Naša je molitva dim tamjana, koji On s izvanrednim dopadanjem prima.

Trpljenja nestaju pred dobro obavljenom molitvom, kao što se u suncu topi snijeg.

Djeco moja, vi imate maleno srce, ali molitva ga širi i čini sposobnima, da Boga ljubi. Molitva je predokus Neba, izljev Raja. Ona nas nikada ne pušta bez slatkoće. Ona je nebeski melem, koji se spušta u ljudsku dušu i sve ublažava. Trpljenja nestaju pred dobro obavljenom molitvom, kao što se u suncu topi snijeg. Kad bi u Nebu mogao biti koji dan bez adoracije (klanjanja), to više ne bi bilo Nebo; i kad bi osuđenici unatoč svojih muka mogli moliti, to više ne bi bio Pakao. Ah, oni su imali srce da Boga ljube, imali su jezik da Njega slave. To je bilo njihovo određenje. A sad su na to osuđeni, da Ga kroz cijelu vječnost hule i proklinju. Kad bi se mogli tome nadati, da će jedan jedini put, samo jednu minutu moći moliti, oni bi ovu minutu sa tolikom čežnjom iščekivali, da bi time sve njihove muke bile ublažene.

Kako često idemo u crkvu, a da ne znamo što činimo i što hoćemo izmoliti! A kada nekome idemo, znamo zašto idemo.

Ima vjernih kršćana, koji se u molitvi izgube, kao riba u vodi, jer su posve pri Bogu. Njihovo srce nije podijeljeno. O, kako ja ove velikodušne duše ljubim! Sv. Franjo Asiški i sv. Koleta vidjeli su Isusa i govorili s Njim kao što mi međusobno govorimo. Kako često idemo u crkvu, a da ne znamo što činimo i što hoćemo izmoliti! A kada nekome idemo, znamo zašto idemo. Ima ljudi za koje mi se čini da ovo kažu Bogu: „Ja ću ti reći samo par riječi, da Te se riješim.“. Kada bi se na pravi način našem Gospodinu i Bogu molili, mogli bi postići sve što želimo, samo kada bi to zaista molili sa živom vjerom i čistim srcem. Ali to je baš ono! Mi smo bez vjere, bez ufanja, bez želje i bez ljubavi. Sa jednom dobrom molitvom možemo zapovijedati Nebu i zemlji; sve će nam biti pokorno. Ako hoćemo od đavola, našeg neumoljivog neprijatelja, ne biti pobijeđeni, tražimo bez prestanka svoje utočište u molitvi! „Oče naš, koji jesi na nebesima!“. O, kako je to lijepo djeco moja, imati jednog Oca u Nebu. „Dođi k nama kraljevstvo tvoje!“. Ako ja dopustim da Bog vlada u mom srcu i On će meni jednom dopustiti da i ja s Njim u Njegovom kraljevstvu vladam. „Budi volja Tvoja!“. Nema ništa slađega, nego vršiti volju Božju, i ništa savršenijega. Da svoje obaveze dobro ispunimo, moramo sve činiti kako Bog to hoće, u potpunoj suglasnosti sa Njegovim namjerama.

Ako ja dopustim da Bog vlada u mom srcu i On će meni jednom dopustiti da i ja s Njim u Njegovom kraljevstvu vladam.

Molitva je jedino sredstvo koje nam ostaje, da se riješimo grijeha, da u milosti ustrajemo Božje srce ganuti i blagoslove svake vrste na sebe privući, bilo za dušu, bilo za naše vremenite potrebe. Kako slatko i utješno je za jednog kršćanina biti siguran, da može postići sve, za što on Boga u molitvi prosi. Nećete naći niti jednog kršćanina u Paklu, čija odbačenost nije započela sa zanemarivanjem molitve. Tko bi od nas, a da ne bi od samilosti plakao, mogao slušati one bijedne kršćane, koji se usuđuju reći da nemaju vremena za molitvu. Vi nemate vremena? Bijedni slijepci! Ta koji je posao dragocjeniji: raditi na tome, da se Bogu svidite i svoju dušu spasite ili da vašoj stoki u štali dajete krmu ili vašim slugama dajete naloge, neka na polje voze đubre? Ako đavao hoće jednog kršćanina upropastiti, on započinje time da ulije u njega veliku odvratnost prema molitvi.

Ako đavao hoće jednog kršćanina upropastiti, on započinje time da ulije u njega veliku odvratnost prema molitvi.

Ma bio takav kršćanin ne znam kako dobar, ako đavlu uspije dovesti ga do toga, da napušta molitvu ili je loše obavlja ili je posve zanemari, onda je đavao siguran, da je njegov. Kažemo da je molitva uzdignuće srca k Bogu. No, bolje bismo rekli, da je ona povjerljiv razgovor djeteta sa svojim ocem, jednog podanika sa svojim kraljem, jednog sluge sa svojim gospodarom, jednog prijatelja sa svojim prijateljem, u čije ruke on polaže sve svoje jade, brige, muke i poslove. Nađemo li se u ne znam kakvim nevoljama ako molimo, imat ćemo sreću sve podnositi sa predanošću u volju Božju i koliko god bile naše napasti žestoke, ako se utječemo molitvi, savladati ćemo ih. U molitvi je snaga, da Boga privučemo k sebi. Ili još više: dobro obavljena molitva prodire nebeski svod, penje se do prijestolja Isusa Krista, razoružava pravednost Njegova Oca, osigurava si Njegovo milosrđe, otvara blago Gospodinovih milosti, domogne ih se i otima ih, ako smijem tako reći, i puna blagoslova svake vrste, vraća se k onomu, koji ju je gore poslao. Da, moć dobro obavljene molitve je tako velika, da kad bi cijeli Pakao, svi stvorovi Neba i zemlje zahtijevali osvetu, i sam Bog sa svim svojim strijelama bio oboružan da grešnika zgazi – no ako mu se grešnik baci pred noge i od Njega milosrđe zaprosi sa pravim kajanjem radi grijeha i čvrstom odlukom za popravak – kažem, da može biti siguran da će mu Bog oprostiti. Kad bismo imali milost i sreću na pravi način moliti, kako bismo brzo postali sveti pokornici!

Ovo odlaganje ne znači odbijanje, nego kušnju, koja nas čini sposobnima, da još više primimo, nego smo molili.

Mi doživljavamo češće, da nam Bog ono, za što Ga molimo, ne daje odmah, kako bismo željeli. To čini dragi Bog zato, da uveća našu želju za uslišanjem ili da uslišanje više cijenimo. Ovo odlaganje ne znači odbijanje, nego kušnju, koja nas čini sposobnima, da još više primimo, nego smo molili. Ako molimo, te nam se čini, da Bog ne sluša naše prošnje, ipak ne smijemo malaksati, nego unatoč tome moramo nastaviti moliti. Ako nam Bog ne daje ono, za što Ga molimo, daje nam drugu milost, koja nam je korisnija i potrebnija nego ona, za koju smo Ga molili. Bez molitve ostaje nam samo otvoren Pakao. Bez molitve nećemo nikada iskusiti slatkoće, što ih možemo iskusiti onda, ako Boga ljubimo. Bez molitve sva su naša trpljenja bez zasluge. O, kako bi mnoge radosti imali u molitvi, kada bi na pravi način molili! Ako ne dobivamo ono, za što Boga molimo, to se događa zato, jer ne molimo s vjerom, ne sa dovoljno čistim srcem ili sa dostatnim pouzdanjem ili jer dovoljno ne ustrajemo u molitvi. Ne, nikada Bog ne odbija nešto onima, niti će ikada odbiti, koji Ga na pravi način za koju milost mole. Što bi nas moglo dovesti do sumnje, da li ćemo biti uslišani, pošto se naše pouzdanje oslanja na svemogućnost Božju, koja je neograničena i na Njegovo milosrđe, koje je beskrajno i na neizmjerne zasluge Isusa Krista, u čije ime molimo? Ako molimo u ime Isusa, onda ne molimo mi, nego Isus Krist sam moli svoga Oca za nas.

Molitva jednog grešnika, koji ne želi napustiti grijeh, jest jedna sramota nanesena Bogu.

Svaka molitva, koja biva obavljena bez priprave, jest loša molitva, a ova priprava mora se barem u tom sastojati, da se jedan čas Bogom bavimo, prije nego kleknemo i mislimo na to, s kim kanimo govoriti i za što Ga želimo moliti. Molitva jednog grešnika, koji ne želi napustiti grijeh, jest jedna sramota nanesena Bogu. Na svim mjestima, na kojima nam Isus Krist obećava, da će nam sve dati za što Ga zamolimo, stavlja On uvijek i uvjet, da naša molitva mora biti povezana sa vjerom i pouzdanjem. Kada Ga je tko molio za ozdravljenje od bolesti ili za što drugo, uvijek je odgovarao: „Neka ti bude po tvojoj vjeri!“. Naše molitve moraju biti obavljene sa čvrstim pouzdanjem i u nepokolebljivoj vjeri, da Bog hoće i može dati, za što Ga molimo, ako to na pravi način činimo.

Molitva čini, da je naš križ manje težak; ona sladi naše trpljenje, daje nam sigurnost u životu…

Sv. Vinko Fererski, koji je obratio tako mnogo duša, običavao je reći da za obraćenje grešnika ništa nema toliku moć kao molitva; ona je kao strelica, koja probada srce grešnika. Molitva čini, da je naš križ manje težak; ona sladi naše trpljenje, daje nam sigurnost u životu; ona privlači pogled Božjeg milosrđa na nas, ona jača naše duše protiv grijeha, ulijeva u nas želju za pokorom i čini da je radosno vršimo. Molitva čini, da se dopadnemo Bogu, molitvom obogaćujemo svoju dušu i osiguravamo si život vječni. Ako Boga ljubimo, bit će nam molitva isto tako prirodna kao i disanje. Bez molitve možemo biti samo nesretni, sa molitvom smo sigurni, da ćemo postići sve što nam je potrebno za vrijeme i za vječnost. Svi grešnici, koji su Boga molili za svoje obraćenje, postigli su ga, i svi pravednici, koji su Boga molili za milost ustrajnosti, ustrajali su. Kod molitve veliki Bog uzima jednog malog stvora u svoje ruke, da mu udijeli svakovrsne blagoslove. Što vam trebam više kazati? To je sjedinjenje najnižega sa Najvećim, Najmoćnijim i Najsavršenijim, što ga ima na Nebu i na zemlji. Mi možemo svoju sreću na zemlji naći samo u tome, da ljubimo Boga; mi možemo Njega ljubiti samo onda, ako Ga za to molimo. Bez molitve biti ćemo u vječnosti izgubljeni, sa dobrom molitvom možemo biti sigurni, da ćemo se spasiti.

Kod molitve veliki Bog uzima jednog malog stvora u svoje ruke, da mu udijeli svakovrsne blagoslove.

Ne zaboravimo nikad, da nam Bog svako jutro pripravlja sve milosti, koje su nam potrebne, da dan sveto provedemo. Jer Bog zna sve prilike za grijeh, s kojim ćemo se sresti, sve napasti, što će nam ih đavao kroz dan pripraviti i ako Ga na koljenima i na pravi način molimo, On nam daje sve milosti, koje su nam potrebne, da ne podlegnemo. Nemojmo se čuditi tome, da đavao poduzima sve što može, da nas odvrati od molitve, ili da je loše obavimo; on zna mnogo bolje od nas, kako je strašna molitva Paklu i da je nemoguće, da nam Bog odbije ono, za što Ga u molitvi prosimo. Pravi kršćanin računa uvijek u svemu samo na Boga, a nikada na sama sebe. Molitva sa mišlju na Boga ispunila je srce željom, Njemu se svidjeti i samo za Njega živjeti. Koliko god mi bili grešnici, ako se molitvi utečemo, i ako na pravi način molimo, možemo biti sigurni da nam Bog oprašta. Jedna dobro obavljena molitva je melem, koji se preko cijele duše izlijeva i koji nam daje, da već ovdje kušamo sreću, koju uživaju blaženi u Nebu. Bog ne gleda niti na duge, niti na lijepe molitve, nego na one, koje izlaze iz dubine srca, sa velikim strahopoštovanjem i iskrenom željom, Bogu se svidjeti.

Pravi kršćanin računa uvijek u svemu samo na Boga, a nikada na sama sebe.

Sva zla, koja nas ovdje na zemlji terete, dolaze samo odatle što ne molimo, ili loše molimo. I ako želite znati razlog – tu je. Kad bismo imali sreću na pravi način Boga moliti, bilo bi nam nemoguće pasti u grijeh, a kad bismo bili slobodni od grijeha, ne bi Bog bio prisiljen kažnjavati nas. Molitva je izvor svih dobara i sve sreće, kojoj se možemo na zemlji nadati. Ako smo stoga tako siromašni i toliko nam manjkaju prosvjetljenja i dobra milosti, to je zato što ne molimo ili loše molimo. Molitva je za nas ono, što je kiša za zemlju. Đubrite zemlju koliko hoćete, ako nema kiše, sve što činite ne služi ničemu. Tako isto, možete činiti dobra djela koliko hoćete, ako često i na pravi način ne molite, nećete nikad biti spašeni. Jer molitva otvara oči naše duše, daje joj da spozna veličinu svoje bijede i potrebu utjecati se Bogu, ona u nju ulijeva strah pred vlastitom slabosti. Ima zaslijepljenih kršćana, koji misle da se od njih previše traži, da dnevno jedno posve kratko vrijeme, barem par minuta, posvete molitvi, osobito ujutro, prije nego idu na posao. Govore: „Mi nemamo vremena za molitvu, moramo raditi, baviti se svojim poslom.“.

Nastojati Bogu se svidjeti i spasiti svoju dušu; sve drugo dolazi poslije toga.

Svakako prijatelju moj, ti trebaš raditi. Ali, reci mi što je tvoj najvažniji posao? Nastojati Bogu se svidjeti i spasiti svoju dušu; sve drugo dolazi poslije toga.  Što inače još činiš ili ne činiš, to mogu i drugi učiniti. No, ako dušu izgubiš, tko će je tada spasiti? Ne dolazi mi s tim ništavnim izgovorima. Ako uz njih dođeš u Pakao, tada ćeš uvidjeti, što si trebao činiti, a nisi činio – moliti! Ali tada će biti za tebe prekasno!