Ako bi apsolutnom početniku u otkrivanju kršćanstva trebalo prereći u nekoliko rečenica što ono predstavlja, čini se da bi bilo dobro početi od onoga što mu je istinsko središte, a to je govor o Kristu koji se kao živi kruh daje da ga se blaguje. Naravno, isti govor nije nimalo jednostavno shvatiti. Jer što znači da je Isus kruh živi? Da nije jednostavno odgovoriti na to pitanje, potvrđuje i evanđelje osamnaeste nedjelje kroz crkvenu godinu u kojemu sam Krist u prvome licu jednine govori o sebi kao kruhu života, no narod koji ga sluša ne pokazuje istinsko razumijavanje istog govora. Jer koliko god se trudio, Kristu teško polazi za rukom okupljenom narodu pokazati da kruh koji on daje nije tek materijalni i propadljivi kruh, onaj što siti utrobu. 

Dodatnu poteškoću nalazimo i u činjenici da je početak šestog poglavlja Ivanova Evanđelja usredotočen na opis Isusa kako hrani veliko mnoštvo ljudi. I, doista, valja priznati da u jednoj takvoj atmosferi ljudima teško polazi za rukom otkriti u Kristu nešto više od tek pukog hranitelja mnoštva. I to kruhom koji siti utrobu do druge prilike. Gladan pak čovjek teško počinje promišljati o filozofiji jer mu je jedina briga utaživanje trenutne gladi. Svjestan svega toga, Isus ne paničari, ali ih postupno vodi prema dubljem shvaćanju gladi i sitosti. Na taj način se Ivanovo Evanđelje iznova otkriva kao knjiga koja na puno dublji način od sinoptičkih evanđelja prikazuje Isusov lik. Ivan se igra slikama i simbolima, dvostrukim smislovima riječi, ne bi li čitateljima uputio svoje duhovne poruke. Zato ne treba čuditi da u šestom poglavlju Ivanova Evanđelja nanovo uporabom dvostrukog značenja jednog pojma ovaj genijalni pisac odašilje svoju poruku. U čemu se ona pak sastoji? 

Naime, govorom o kruhu koji je propadljiv te utažuje privremenu glad Ivan želi ukazati na postojanje kruha koji nije privremeni, nego trajni izvor sitosti. Kruh koji je privremen biva razdijeljen i umnožen na samom početku ovoga poglavlja. Ipak, evanđelist kako rekosmo, želi da čitatelj sada posveti pozornost samome dijelitelju kruha, a to je Krist. Kao da želi drugim riječima reći –ako ste s Kristom, imat ćete uvijek kruha. Ili, svjetovno rečeno: bolje je čovjeka naučiti pecati ribu, nego mu davati istu ribu koja je već upecana. 

Jer koliko god se trudio, Kristu teško polazi za rukom okupljenom narodu pokazati da kruh koji on daje nije tek materijalni i propadljivi kruh, onaj što siti utrobu. 

Upućivanje na vještine i načine dolaska do istinskog ispunjenja puno je važnije od povremenog hranjenja mrvicama koje padaju sa stola gospodara. Ivan tako upućujući na dublje shvaćanje Isusove osobe, koja je sama kruh života, želi slušatelje poučiti kako je u životu temeljno postavljanje Krista u središte, a ne tek ispunjavanje trenutcima sitnih ili većih radosti. Jer ako je Krist istinska snaga i izvor milosti, a čovjek neprestani tražitelj ispunjenja nutarnjih čežnji, logično će biti kako će otkriće Krista koji ispunjava te iste čežnje biti jamstvo vječne radosti. Tko bi tada težio za nečim drugim? Međutim, to se često događa. 

Kao biće ranjeno svojim strastima i materijalnim nagnućima, čovjek se teško upušta u promišljanja o nečemu što nadilazi opipljivo, osobito danas u kulturi brzih rješenja te nestalnosti ljudskih stavova. Štoviše, govor o nekim trajnijim stavovima i vrijednostima u ljudskom životu prečesto biva ismijan jer za takvo što važno je u sebi imati potencijal duha. Tek čovjek otvoren za ono što je nepropadljivo, neprolazno jer je istinski produhovljeno, moći će svoj pogled usmjeravati prema nečemu većemu od ovdje i sada. 

Prvo čitanje iz Knjige Izlaska iz netom navedenih razloga vraća slušatelje na iskustvo lutanja izraelskog naroda. Ili, bolje rečeno, na iskustvo ropstva. Iz istog ropstva narod biva izveden božanskim zahvatom. Zahvatom Boga koji želi istinsku vjernost i prianjanje uz njega. Zato on narod upravlja na trnoviti put oslobođenja na kojemu biva doveden do ruba iznemoglosti. No, Bog ne dopušta da propadne, nego ga hrani kruhom s neba, tj. manom. Svrha joj nije tek nasititi prazne izraelske želudce, već pokazati na djelu Boga koji ljubi svoj narod te ga ne ostavlja na putu otkrića vlastite slobode. 

Ili, svjetovno rečeno: bolje je čovjeka naučiti pecati ribu, nego mu davati istu ribu koja je već upecana. 

Želimo li sve dosad rečeno primijeniti na život današnjeg čovjeka, može se reći sljedeće: čovjek koji je na putu otkrića ispunjenja svojih nutarnjih čežnji pozvan je otkrivati onoga koji ih istinski može ispuniti. Koliko god mu se činilo da ih ispunjava on sam, već dublji i iskreniji pogled na život kazuje da mu radost biva darovana. Radost se događa u onom trenutku kad se čovjek prepusti izvoru radosti i mira, a to je sam Bog. I to je ono što Krist u svome govoru slušateljima u Kafarnaumu želi pokazati. Vodi ih od površnog prema dubljem shvaćanju njega samoga. Kazuje im kako se Bog ne prikazuje tek u trenutcima ispunjavanja vlastitih želja i prohtjeva, nego u djelima koja su djela Božja. Ako je rad kojim se čovjek na zemlji trudi steći materijalno bogatstvo svrha samome sebi, a ne vodi ispunjenju dubine odnosa s Kristom, on neće čovjeka istinski ispunjavati. Otkriće pak Krista kao onoga koji daje kruh živi, jer to on jest u svojoj osobi, dovodi čovjeka do istinskog zadovoljstva i vječnosti u Bogu. A nije li to cilj kršćanskog života?