Križ je nešto neminovno u našem životu. Križ kao kazna, baštinjena iz raja, ali i križ kao nagrada, jer nam je dano da idemo za Isusom i da spašavamo svijet umjesto njega. Kad o križu govorimo, slobodno preskočimo velike i teške križeve koje srećemo u životu. Jer velike križeve nosimo nekako lakše. Ne stenjemo toliko pod njima, ne prigovaramo im, ne mrmljamo. Redovito nam ne slome krila. Kao da nam Gospodin daje posebnu jakost da ih nosimo, a možda čak nekada pogoduju našoj taštini. Pa ipak mi možemo mnogo nositi, ipak nismo slabići, posljednji u školi križa.

Ali oni sitni križevi, deseci, stotine križeva na dan. Lete oko nas kao muhe, pripijaju se uz čovjeka kao paraziti. Ne možeš im se ukloniti, pa da ne znam što radiš. Svagdje te potraže, svagdje nađu. Križevi našeg zvanja, križevi zajedničkog života, križevi tuđih slabosti. Križevi vlastitih slabosti. Zvanja koje ne voliš, jer ga nisi sam izabrao. Ili je preteško za tvoje kondicije. Ili si ga toliko mehanizirao da ne vidiš ništa od njegove vrijednosti. Ili se izgubiš u današnjem životnom tempu i jurnjavi vremena. Pa križ zajedničkog života! Istina je, ima on i svojih prednosti, ali ima i strana koje su bez sumnje teške. Uvijek isto, uvijek isto. Uvijek ista lica, iste kretnje, isti način govora, iste reakcije, iste pogreške. A duh ljudski traži promjenu. Pogotovo mladost!

O, te pogreške bližnjega! Kadgod nam se čine tako primitivne i nedostojne jednog kršćanina, već ih davno ne bi smjelo biti. Uopće, taj naš bližnji sa svojom znatiželjom, sebičnošću, neobjektivnošću, neumrtvenošću, miješanjem u sve i sva, sa svojom neprestanom šutnjom, iza koje ne znaš što se skriva ili sa svojom brbljavošću, od koje se ne možeš obraniti, kako je težak taj naš bližnji, i križ je uz njega živjeti.

Teži nije od Spasiteljevog. A mi na tom putu ne idemo sami.

A tek vlastite pogreške? Nema ništa teže od toga. Svaki dan od jutra do mraka gledati u svoje slabosti, svoje pogreške! Svaki dan osjećati isto grizodušje savjesti. Svaki dan rasti i padati. Svaki dan počimati iznova. I po stoti put u istoj stvari. I hiljadu puta u istoj stvari. Taj je križ najteži, tko ga može nositi?

Pa ipak sve su to Isusovi križevi. Sve su to križevi koje on dopušta, kroz koje nas on vodi, koje nam je on namijenio i po kojima želi da spasavamo sebe i svijet. Sve su to darovi njegove ruke, sve nastavljanje njegove otkupiteljske uloge u svijetu, u Crkvi. Sve je to nastavljanje njegova života u okolnostima, u vremenima, u prostorima, u narodima, u problematici u kojoj on nije bio. Ne, ne, nije križ Isusov, o kojem govori sv. Pavao, tek tvrdo drvo, koje je u svoj težini njegovoj Spasitelj ponio na Golgotu. To je križ sav pokrit, sav iščičkan, sav urešen našim križevima. S takvim se križem smijemo i možemo hvaliti. Ali on je težak, tako težak!

Deseci, stotine križeva na dan, lete oko nas kao muhe, pripijaju se uz čovjeka kao paraziti.

Teži nije od Spasiteljevog. A mi na tom putu ne idemo sami. On ide pred nama! Sjećate li se onoga primjera iz rimske povijesti, kad je jednom časniku koji je pao u nemilost caru, naređeno da se sam ubije. A on nije imao snage da to učini. A ipak učiniti se mora. I tad njegova žena, vjerna rimska poganka, zarine mač u svoje srce uz riječi: »Ne boj se! Ja idem pred tobom.« Prizor je lijep i veličanstven, ali što je on prema onom glasu i onom Prijatelju našem, koji pred nama nosi križ i govori: »Ne boj se! Ja idem pred tobom.«

Taj prijatelj je Bog! Sin Božji! Moj Bog! I on nosi križ preda mnom. I zato, ako hoću biti svet suradnik Kristov, moram svaki dan ponavljati Pavlovu izreku: »A mi treba da se hvalimo križem našega Isusa Krista«. Jest, treba da se hvalimo i da ga nosimo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige službenice Božje Marice Stanković Ljubav domišljata, vidljiva. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.