O. Ante je ostao cijelog života revni štovatelj ovog Božjeg ugodnika i na njemu je počivao duh Ilijin koji ga je poticao u njegovu neumornom radu za Bog i duše. Doista je gorio i izgarao u Božjoj službi. Ništa ga nije moglo zaustaviti ni obeshrabriti.

U jednom svom pismu piše: „Ovog vrućeg dana sve je gorjelo oko mene, a i u meni. Evo stigao sam baš u podne preko izgorjelih rižinih polja do male kapelice sela Nuton Para. Groznica me trese već desetak dana, iz očiju kao da mi skaču iskre, koljena mi pomalo klecaju. Istroše, istroše ova putovanja, osobito kad je u hladu više od 40C… Dobri stari Gopam opazio je da se ja ne osjećam baš dobro. Stoga je rekao djeci da se pođu igrati, a meni je prostro hasuru na verandi svoje kolibe. ‘Oče, dajte se vi malo odmorite! Sunce vas je utuklo.’ Pa i jest. Sve se oko mene vrtjelo. Katehist Pio malo se i prepao. No ja sam opazio da mu je još nešto na srcu. Podne je, a u kolibi nemaju ništa za jelo. Ovog posljednjeg mjeseca posvuda je velika bijeda. Strašna je suša. Već nekoliko mjeseci nije pala ni kap kiše. Vrtovi, ta zadnja njihova nada, sasvim su uništeni.
‘Oče, danas se tu nigdje ne kuha. Pođite sa mnom u selo Piperkhali po ovoj vrućini. Mi smo od jutros ostavili nešto riže, a uhvatili smo i nekoliko ribica. Neka se samo otac tu odmori!’
Uistinu me je ganula ta ljubav.“

Neka i nas, dragi štovatelji oca Ante, gane ta ljubav njegovih vjernika, a nadasve Antina ljubav prema Bogu i njegovim vjernicima.

1. DAN: IZ ZDRAVSTVENE STANICE

Pisano u Bošontiju

Da sam ja primarius bošontske klinike, to vam je već poznato. Koliko se sjećam, jednom sam vam javio to promaknuće. Nisam, istina, studirao medicine, ali se to u Bošontiju ne traži. Ni kuharskog zanata nisam nikada učio, pa sam svejedno već nekoliko puta ispržio krumpire i skuhao rižu.
Po svoj prilici će vas zanimati kako se snalazim u svojoj uzvišenoj službi. Na početku je bilo pomalo i teško, jer više puta dolaze jako zamršeni slučajevi, a sve moje znanje kretalo se oko jod-tinkture i vazelina. Sad sam poodmakao i uvježbao se u svojoj struci, pa za nevolju mogu i operirati, dakako lakše stvari: podrezati nokte, izguliti kurje oči i ovakve sitnije stvari. Kad ne znam što bih, onda ljude pošaljem časnoj sestri Silvini ili je listićem upitam za savjet. Ona kratko odgovori i pošalje lijek. Onda je na meni da kušam sreću.
Navest ću nekoliko primjera, jer ćete najjasnije vidjeti jesam li vrijedan svoje službe.
Već su mi s početka ljudi dolazili, da ih steže i priteže u križima. Nema samo što im duša ne izađe na jezik. E ne može spavati, cijelu noć čini »kon-kon« u kostima, riže ni vidjeti, jedino što bi mogli, to je »ćini šećer«. Dođe jedan, dođe drugi, i tako redom cijeli bataljon. A svaki završi svoju popijevku: »Fadar ektu ćini din!
Oče, daj malo šećera, pa će se bolest umekšati!« I dadoh prvom, kao nevješt bengalskim bolestima. Kad sam vidio da i drugi počeše dolaziti s tom »šećernom« bolešću, onda okrenuh svoju taktiku. Naredih da svuku košulju i da se zgure što više mogu. Onda bih počeo masirati leđa nekom tvrdom kefom. Od vremena do vremena dodao bih kapljicu ulja, ali svečano i vrlo važno. I tako oko desetak minuta. Mislim da sam onome namjestio sva rebra, ako su mu slučajno bila kriva. Sutradan sam ga pozvao da ponovim operaciju, ali mi poruči da je bolest krenula na bolje i da se nada tijekom dana ozdraviti … I od tog dana nije nikoga probadalo ni u križima ni u rebrima. Kefa je sve izliječila…
A s djecom je bilo posla i nevolje. Uhvatila ih nekakva želučana bolest, pa su me neprestano oblijetala, da im dadem lijek. A imao sam zgodan lijek, sladak, kao da je bio pomiješan s pekmezom. Dadeš im jednu čašicu, a oni traže još jednu, jer da želudac zvoni »kol-kol«. Kako sam mekanog dalmatinskog srca, davao sam im cijeli tjedan dana. I djeca me hvalila, da nikada u Bošontiju nije bio ovako dobar doktor i da ja znam od prve pogoditi što njima treba . No, mene to laskanje nije diralo u srce, dapače sam se već pobojao da se među djecom nije pojavila kakova epidemija, jer ih je sve više i više dolazilo. I onda »u interesu djece i njihova zdravlja« promijenih lijek. Uzeh hycol. Taj ne miriše baš najljepše. Dapače dok ga piješ, moraš stisnuti nos. Čim su djeca čula da je hycol u modi, epidemija je prestala u jedan dan… Otada uvijek upotrebljavam taj uspješni lijek. Nastavlja se…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

2. DAN: IZ ZDRAVSTVENE STANICE

Ali, ipak, najviše se služim s »bišeš tel«. Hrvatski bi se to prevelo »posebno ulje«, a u stvari je obično ulje za salatu. Ja sam ga nazvao »bišeš tel«, da mu povećam ljekovitu snagu. I čudesa je činilo. Sve neobične i meni nepoznate bolesti liječene su tim lijekom. Upotrebljavao sam ga na razne načine: za masažu, davao ga kapljicu po kapljicu na jezik ili na ispucane usnice, miješao ga s jodoformom, dodavao ga raznim drugim suhim lijekovima. I šalu na stranu, dobro je liječio.
Sjećam se kako mi je mali Filip iz Tangrakhalija dolazio tri tjedna s teškom ranom na nozi. Zagnojilo se sve, da je bilo strahota. Svaki dan sam čistio i premazivao, ali kao da sam na dasku mazao, nikakve koristi. Onda ja uzeh svoj »bišeš tel«. Namočio bih tanku krpicu u nj i postavio je tako na ranu, da je ostala prilično otvorena. Za kojih šest dana sve je zacijelilo.
S jodom ima dosta muke. Jod peče, ne možeš tome izbjeći. A moram ga često upotrebljavati, jer ljudi idu bosi, pa se svaki čas nabiju na cigle ili se rane za vrijeme rada. Više puta velike, duboke rane. Najprije ih malo isperem lizolom, a onda dolazi jod. Da vidite ljude kako se previjaju i jauču. Ja ih pokušam utješiti, i koji puta mi uspije.
»Eto vidiš, da ti ja ne stavim ovu žutu stvar, noga biti se ognojila i postala debela kao vreća, i na koncu bi je morali odsjeći. A što bi ti, jadnice, bez noge … Bolje bi ti bilo da si bez glave …«
»Jest, oče, dobro ti veliš … ama peče …«
»Šuti, nevoljo … Što peče? A kako će biti u paklu!? Tamo ćeš
plivati u jodu …«
»U, oče, onda maži samo! Bolje je ovdje, pa još samo na nozi… A kako li će biti, kad mi jod uđe u nos ili kad mi prodre u oči!?«
I tako se malo utješe i ne misle na boli, a ja mažem i premazujem. Na koncu valja, dakako, sve zaviti. U početku sam upotrebljavao prave zavoje, no kad je tih nestalo, onda sam počeo rezati taše – stare bijele pasove. Ovi su se ljudima bolje dopadali, jer su bili tvrdi, pa su se mogli opet kasnije upotrebljavati.
I tako to ide svaki dan. Više puta valja ići u njihove kuće i nositi im lijek. I po noći znaju zvati, osobito ako koga ujede zmija. Mene su do sada zvali samo jednom. Neka žena pošla van oprati suđe i za vrijeme pranja ujede je otrovnica u nogu. Brzo sam otrčao, uzevši sa sobom glasoviti protuotrov »lexin«, namazao ranu i dao ženi da udiše lijek s vate. I sve je prošlo u redu. Sutradan kao da se nije ništa ni dogodilo.
Kod uboda manjih otrovnica nema tolike opasnosti, ali kod nekih ide veoma brzo. Kobrin ubod usmrti čovjeka u pola sata, pa iako se dade lijek, uvijek ostane posljedica. Tamo od Božića pa do sada nije bilo toliko zmija, jer je bila zima. Prije nekoliko dana su se počele izvlačiti. Ubio sam već nekoliko otrovnica. Nekoliko ih je
uteklo, osobito jedna velika. Nisam imao štapa uza se, pa je nisam imao čime pogladiti po leđima.
Eto i preko ovih malih djela milosrđa nastojimo pridobiti srca ovih ljudi. I može se mnogo učiniti. Jer, morate znati da smo mi za Bengalce »boro saheb — veliki gospodin«, pa kad vide da se ne ustručavamo pomagati ih i čistiti njihove rane, ne mogu se doista načuditi. Naravno da misle na onu vjeru, koja nama daje snage i koja nas uči zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Bengalci nemaju posebne riječi za zahvalu. Reći će na koncu »Hvaljen Isus«, sklopiti ruke na čelu, dotaknuti se njima tvojih nogu i onda poljubiti svoje ruke. Na rastanku im se rekne koja utješna i vesela riječ i sjeme je Božje posijano u njihova srca. Da li će izniknuti i uroditi plodovima obraćenja, to stoji do naših molitava i žrtve.
Pozdravlja vas primarius iz Bošontija i preporučuje Vam da u svim bolestima upotrebljavate »bišeš tel«.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

3. DAN: PREMANONDA KOD JASLICA

Približavala se ponoć Svete noći. Klečim pred oltarom nove crkve svete Terezije u Bošontiju. Iz sela dopiru udarci gonga i bubnjeva pomiješani s veselom božičnom pjesmom »Ešo, puđi nobo radare! Dođite, poklonimo se novom Kralju!«
Malo crveno svjetlo pred svetohraništem i ono kod jaslica davalo je crkvi neki tajanstveni izgled. Sve je bilo mirno i tiho, samo je dolje od jaslica dopirala molitva. Bio je dječji glas. Okrenuh se i ugledah malu Premanondu – Ljubeznu, kako nešto govori Isusu u jaslicama. Lice joj se rumenilo od radosti i sreće. U rukama je držala tanjurić pun riže. Na vrhu je bila jedna žuta banana, dok je oko čitavog tog malog dara virio lijepi bijeli vijenac. Nježno je pogledala na malog Isusa, položila rižu i bananu pred njega, na čelu je sklopila ručice i po bengalskom običaju duboko se naklonila. Bijeli vijenac je objesila oko vrata malom Isusu. I kao da mu je nešto govorila.
Bio sam ganut do suza. Premanonda je mala poganka. Roditelji su joj već davno umrli. Rođaci nemaju ljubavi za nju. Tuku je i tjeraju na rad. Strogo su joj zabranili pohađati misijsku postaju, no ona bi više puta kriomice došla, da čuje nešto o Isusu, za kojeg su joj rekli da voli malu djecu.
Polako sam se približio jaslicama. »Premanondo!« zovnuh tihim glasom. Djevojčica se od straha strese. »Ne boj se, Premanondo! Došla si vidjeti malog Isusa, zar ne?«
»Jest, oče. On tako voli Premanondu!« I opet se lijepo nakloni Isusu.
»A što si molila malog Isusa, Premanondo?«
»Rekla sam mu da ga Prema ljubi, da ga ljubi kao svog malog bracu Nilborona. I tvoje sam mu ime rekla i imena tvojih prijatelja daleko tamo iza velike vode, koji nas male Bengalke vole. Isusu malom sam rekla da ih čuva u svome srdašcu«.
Predobri naši dobročinitelji, ujedinit ćemo svoje čestitke sa željom male Premanonde: Isus vas u svom Srcu čuvao! U Svetoj noći naše će misli biti kod vas.
U svojoj sreći sjetite se i male Premanonde, da bi i ona, preporođena svetim krštenjem, mogla naskoro uživati sreću Svete noći!

Vaš otac Ante
Kurseong, 22. studenog 1941.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom
revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

4. DAN: GDJE KOLERA VLADA

U Bošontiju i u drugim mjestima vlada kolera. U Satkhiri su cijele obitelji nestale, a u Raghabpuru ih polako nestaje. Ima kuća i s preko 10 čeljadi i bolesnih. U jednoj čak i jedanaestero. Troje je umrlo po noći, a za osmero drugih rekao je bengalski doktor: »Dekha hoe đabe! Vidjet ćemo!« što znači, da je i njima odbrojeno.
Oci su neprestano zaposleni. Po nekoliko puta na dan valja obilaziti naokolo i proviđati bolesnike. A proviđati bolesne od kolere nije najlakša stvar.
Bolest je nenadano počela. Obično se javlja u vrućim mjesecima. U to doba ono malo vode po baruštinama pravi je otrov, pa nije ni čudo da epidemije baš u to doba haraju. Misle da je ovogodišnjoj koleri uzrok pokvarena hrana. Trgovci za skupe novce prodaju trule živežne namirnice. Narod na njih svaljuje krivnju. Ljudi su već tako razdraženi, da se prijete smrću trgovcima. I sve se bojim da neće ostati kod samih prijetnji.
Sada je već strašno, iako smo u mjesecu iza žetve, no što će biti u kišno doba i iza njega? Isus zna. On će i u to doba ostati među nama u svetohraništu, da nas jača i krijepi, nas i povjereno nam stado.
Primite iskrene pozdrave iz teško iskušanog Bošontija. Sjećajte nas se dnevno u molitvama i žrtvama! One će nam dati ustrajnosti i odvažnosti.

Hvala vam, braćo, već unaprijed hvala!
Vaš otac Ante
Bošonti, 4. ožujka 1941.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

5. DAN: RIBARI DUŠA

Sunce je baš zalazilo nad Bošontijem, kad sam se uputio prema Gangesu. Na obali pokraj našeg misijskog pristaništa pristajala je mala urođeničko lađa. Zadnji zamah veslima i prednji dio lađe bio je na suhom. Najmlađi od ribara iskoči van i zabi kolac u blato da za njega priveže lađicu. I drugi iziđoše. Tek je stari Hiru zadovoljno brojio ribe i stavljao ih u poveću košaru. Sve su ovo novoobraćenici, moji stari prijatelji. Čim me opaziše, naklonivši se duboko, pozdraviše me s »Đizu pronam! Hvaljen Isus!«
Hiru, eto dobra lovina danas! uzvratih im na pozdrav.
Uz vaš blagoslov bit će i bolje, oče. Isus učinio, te Vi mogli svu našu pogansku braću u Isusove mreže pohvatati!
Iznenadila me i razveselila ta lijepa želja priprostog ribara.
Hiru, o da samo znaš kako moje srce čezne za tim!
No ‘kad će to biti? Hiruove oči zasjaše pune pouzdanja: »Bit će, oče, bit
će. Neka je u nama ljubavi k Isusovu Srcu, pa ćemo mi to izmoliti!«
Koliko li vjere u ovom kratkom odgovoru! Mislio sam tada na sve drage dobročinitelje i na svoje dobre male misionare i misionarke koji se dnevno mole za obraćenje Bengalije.
O kad li će se Hiruova želja ispuniti? Milijuni još čekaju, no misionara, tih »ribara duša« malo je. S druge pak strane poteškoće su velike, rekao bih, neprebrodive. No, mi uza sve to ne smijemo i nećemo posustati.
Lozinka naša »Bengalija Kristu« duboko je uklesana u našim srcima i
mi za nju živimo i umiremo.
Uostalom, nismo sami, Isus je s nama. S njegovom pomoći osvojit ćemo Bengaliju. Kao što blagi lahor srpanjskim jutrom savija jednim dahom more pšeničnih klasova, tako i milost Isusova može u jedan čas obratiti na tisuće srdaca. Na nama je da ovu milost izmolimo.
Hoće li moje oči vidjeti Bengaliju obraćenu, hoću li vidjeti plod svojih žrtava? Možda neću. Pa ako i ne vidim, svejedno ću biti sretan i sretan ću umrijeti, znajući da sam žrtvovao svoj mladi život za ostvarenje ovog velikog ideala.

Bengalija Kristu!
Vaš otac Ante
Kurseong, 15. srpnja 1941.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

6. DAN: ZAHVALA MALOG SLIJEPCA

Bilo je to početkom srpnja. U kući ničega, a čitava je vojska prosjaka čekala pred misijskom postajom.
Žalostan sam i zamišljen sjedio. Ljudi neprestano mole, nemoguće im je vjerovati da misionar nema ničega. Sate i sate tu stoje. Gledajući na njih, nisam ni opazio da se jedan mališan približio mome pisaćem stolu. Prihvatio me za ruku, počeo je ljubiti i potiho šaputati: »Dišu pronam, fadar! Hvaljen Isus, oče!« Bio je to mali siromašni Antom. Slijep je on. Ljepote njegove krasne domovine i mili majčin pogled za njega su tek priče. Oko vrata mu visi križić i medaljica, na njemu poderane hlačice. Ni košulje, ni kaputića ni ičega drugoga nema. Majka mu je na vratima uplašeno čekala. Prihvatio sam mališana za obje ruke. To ga je ojunačilo, pa je glasnije ponovio svoj pozdrav.
Antoni, kemon ačo? Kako si, Antoni? šapnuh mu potiho
Apnar aširbade bhalo ači! Uz Vaš blagoslov dobro mi je.
Bijedni mali patnik! Upala lišća govorila su više nego riječi.
Mnogo je vode Gangesom proteklo, otkako se je on zadnji put dobro najeo. A tek crno odijelce samo što se ne raspadne.
Fadar, ainar ma khub košto paće! Oče, moja majka mnogo trpi… nema hrane!«
O sebi ni riječi Na majku on misli. Silno me ganula ta sinovska ljubav malog slijepca. Ne poznaje on dragog lica svoje majke no zna za njezino srce, koje je prepuno ljubavi za njega. I to ljubljeno biće trpi, nema ničega. Ta ga pomisao potpuno obuzima, na svoje boli i ne misli.
Kako je moćan dragi Bog, koji može stvoriti tako veliko i krasno srce u ovom naoko neznatnom stvoru!
Antoni je stisnuo s obje ruke moju desnicu. »Ne boj se rekoh mu ja ću već naći nešto riže za tvoju majku i malu sestricu, no i tebi ću dati jednu lijepu stvarčicu«.
Otišao sam do ormara. Jedno jedino odijelce je još preostalo. Čuvao sam ga za kakovog velikog siromaha. Spasitelj ga je evo poslao.
Antoni evo ovo malo odijelo je za tebe. Budi i nadalje dobar i ljubi uvijek svoju dobru majku.
Đišu pronam! i bilo je sve što mi je Antoni rekao. Ali s kojim izražajem zahvalnosti! I onda kao da se nečega sjetio, okrenu svoje lice prema meni i prošapta: »Dhonobad! Hvala!« I blagi smiješak, prepun ljepote i zahvalnosti, prijeđe preko blijedih obraza. Smiješak malog slijepca!
Mislio sam tada na plemenito srce, koje je poslalo ovo odijelce i njime usrećilo malog Antonia. O predragi dobročinitelju, samo Isus zna za tvoje ime i On će ti
stostruko uzvratiti. A kad bih ja mogao, poslao bih ti onaj smiješak malog slijepca, poslao bih ti ono malo srce, puno ljubavi i zahvalnosti. Uvjeren sam da bi i tebe zahvalni smiješak malog Antonia ganuo do suza i da ti nikada ne bi požalio dara, poslana u daleku Bengaliju.
Dok sam ganut gledao za malim slijepcem, on je već klečao u kapelici moleći se za plemenito srce u »dalekoj očevoj zemlji«.

Vaš otac Ante

Kurseong, 1941.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

7. DAN: BOŠONTIJSKE USPOMENE

Vi već poznajete mog starog Kantu. O njegovom susretu s tigrom pisao je »Misijski kalendar« za 1941. Da spasi svoju obitelj od sigurne smrti doselio se u Bošonti. Dali smo mu jednu kućicu u Šomitipari, nedaleko naše misijske postaje. Tamo je Kanto često do u kasnu noć bugario sunderbanske melodije, gledajući dolje prema jugu, prema Ranigoru, gdje je njegova rodna gruda. Iako neuk i priprost, Kanto je volio pjesmu. Nekoliko dana po dolasku u Bošonti složio se sa starim Horijem, Makhonom i Nišijem da priprave »torđu« u čast misionaru.
Zanimljive su vam te torđe. Jedan pjevač predvodi i polako poskakuje, dok drugi sjede naokolo i odgovaraju na njegova pitanja ili ponavljaju pojedine ljepše dijelove. Hindu se služe vrlo mnogo ovim sredstvom, da narod upoznaju s mitologijom hinduizma.
Iako je Kanto sve pripravio, stari Hori je predvodio. On još nije pokršten, no već dulje vremena uči katekizam, pa je htio pokazati kako je daleko došao. Stao je u sredinu, duboko se poklonio misionaru, uzeo prašinu s njegovih nogu i dotakao se svoga čela. Kod Indijaca to je znak poštovanja prema vjerskom učitelju! Zasukavši svoje okorjele brke i počešavši se iza vrata poče s pozdravom misionaru. Sve dakako u stihovima. »O Guru, učitelju, evo smo se skupili ovdje da tebe i našeg novog oca pozdravimo. To je, naime, bilo baš iza mog dolaska u Bošonti.
Prašinu sam s tvojih nogu uzeo, blagoslov sam zamolio, pa sada počuj guru što Hore ima da ti kaže. Hori je rodom s južne strane Bolatopa, duge godine daleko od Isusa on je lutao, Isusa nije poznavao, ni Isusa ni svetog Ivana Krstitelja, njegova preteču…« I onda bez ikakvih posebnih uvoda poče Hori pjevati slavu svetog Ivana Krstitelja: »O Ivane Krstitelju sveti, kako da te proslavim!? Da tebe nije bilo, kako bi nam Isus došao, tko (bi mu stazu poravnao, tko brda smanjio, tko doline ispunio???«
»A re, baba… što to govoriš, Hori?« povika Niši. »Isus bi i bez svetog Ivana došao …« Dakako, da bi došao, no to je po svoj prilici bila u katekizmu zadnja pouka o Ivanu Krstitelju, pa se Hori svega dobro sjećao, te je mudro mislio da je najbolje prihvatiti se ovoga, budući da će tu biti manje pogrješaka. No eto, sirota, pođe već na početku krivim putem! Ali, to njega nije ni najmanje smelo. Nije prvi put da slušatelji kod torđe ispravljaju glavnog pjevača. Hori se brzo snašao. Sa svetog Ivana Krstitelja prijeđe on na Nišija, pa mu sve u stihovima postavi nekoliko težih pitanja iz katekizma.
Bilo je, uistinu, zgodnih odgovora, osobito o prorocima Starog zavjeta. Stari je Kanto, međutim, s ostalom grupom gunđao i neprestano bubnjao po svome koljenu, okrećući se sad k jednoj, sad k drugoj strani. Djeca su mu se od srca smijala. Ja sam isprva nastojao držati se ozbiljno, no kasnije su i meni dolazile na oči suze, toliko sam se smijao.
Već je 11 sati u noći, a oni kao da ne misle danas završiti. Otac Vizjak ustade i reče da će za danas biti dosta. Pomalo je bilo i hladno, jer smo sjedili vani na livadi pred misijskom postajom. Djeca su u školi izmolila večernju molitvu i otišla spavati. Kad
sam se vraćao iz škole, vidio sam staroga Kantu kako još sjedi na livadi i polako pjevucka o svojim događajima po Sunderbanskim džunglama. Kako nije bilo naokolo nikoga, mnoge je stvari on majstorski izveo, pa je izgledalo da pjeva o slavi starih indijskih kraljeva i junaka.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

8. DAN: MOJ ŠOŠI

Ne znam da li sam vam o njemu pisao. Došao je iz Piprekhalija, tamo s onu stranu Patankalijskog ogranka rijeke Gangesa. Dobro se sjećam kao da je jučer bilo. Kleknuo je preda me, dotakao se rukama mojih nogu i onda svoga čela, te duboko sagnute glave čekao na blagoslov.
Sin je brojne obitelji. Radin i marljiv, od velike je pomoći bio svom starom ocu, koji ga je posebno volio. No, druga braća bila su protiv njega. To ga je silno žalostilo i tjeralo skoro u očaj. U takovim trenutcima drugima je izgledao lud, pa su mu već tada dali ime »Pagla Šoši – Ludi Soši«, ime, koje mu je ostalo do današnjeg dana.
Bengalci misle da su zli duhovi uzrok ludosti, stoga njih valja istjerati, pa će sve biti u redu. A tjerati ih treba batinama i šibanjem. Kad je jednom Šoši bio, po njihovu mišljenju, u previše opasnom raspoloženju, oni se baciše na njega, svezaše ga za veliku palmu pokraj ribnjaka i stadoše po njemu lupati, da se za nekoliko časaka bijedni Šoši previjao kao crv pod udarcima bambusa i konopa. Oči su mu skoro iskočile od boli. Za okrutne mučitelje to je bio znak da je zao duh već u očima, pa ga još samo odatle treba istjerati. Da mu pospješe bijeg, sasuše Šošiju čitavu šaku najljuće indijske paprike u oči. Možete si lako zamisliti boli i jaukanje bijednog Šošija.
Svjesni da su učinili bratsku dužnost prema Šošiju, rođaci ga ostaviše svezana uz palmu, da mu se pod blagim uplivom punog mjeseca pamet povrati u glavu.
Strašnim naporom prekinuo je konop, a onda mu uspije da pregrize veze desne ruke. Strahovita bol u očima, koje su gorjele od prevelikog žara paprike, davala mu je upravo nadljudsku snagu. Znao je da će posve oslijepiti, ne stigne li na vrijeme do vode da si ispere oči. Veze nogu nije mogao razriješiti. Trzao se i vrtio na sve strane. U pomoć nije zvao, jer je bio siguran da će ga rođaci još čvršće svezati. Oči su gorjele. U strahovitoj boli trgnu se kao ranjeni tigar i debelo se uže na nogama prekinu. Poleti odmah prema vodi. Stigao je na vrijeme, no ipak na jedno oko može tek žmiriti. No, što je najgore, strahovite boli i mučenje te noći poremetiše mu pamet. Jadni Šoši! Tužna povijest poganske okrutnosti i praznovjerja.
Šoši je utekao od svojih i došao k misionaru, da se on za njega brine. Ovdje u Bošontiju postao je odmah domaći. Malo je luckast, no dobra je i plemenita srca, pun one lijepe priprostoće i naivnosti, po kojoj se duša tako lako diže do najužeg prijateljstva sa Spasiteljevim Srcem.
Svatko sa Šošijem pravi pomalo komedije. Ne iz zlobe i pakosti već upravo zato što ga svi vole. Osobito naš sluga Foni. Šoši je dobio par starih cipela od oca Vizjaka. Bio je ponosan na njih. Svjetlale su se na veće blagdane i kad bi koji misionar došao u Bošonti. U predvečerje tih dana uzeo bi crno laštilo i dobro osvjetlao cipele. I to samo prednji dio. Na petama je bilo barem dvadeset naslaga raznog bengalskog blata. Nego, muka je bila ujutro naći cipele jer ih je Foni znao majstorski sakriti. Ali sve to Šoši nije smetalo. On je morao svakog misionara pozdraviti i zamoliti njegov blagoslov. Nastavlja se

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

9. DAN: MOJ ŠOŠI

Svake bi večeri pred našom kućom Šoši pjevao. Iz sobe oca Vizjaka uzeo bi bubanj »khol«, omiljelo glazbalo Bengalaca. Zabundano bi onda sjedeći uz obalu malog ribnjaka, jedan dva, pa i tri sata skoro neprekidno! Sjedio je na travi pokraj jedne male palme. Na zmije nikada nije ni pomislio. Neće one na njega, osobito dok pjeva misionaru. Da ste Čuli s kakvim je oduševljenjem pjevao! Na prvome mjestu bila je pjesma misionaru »Guru, tomar pronam kori . Dragi učitelju, pozdrav ti dajem. O pruži, učitelju, lotosovu nogu da ti ja tvoje dijete, poljubim i vječnu ti zahvalu dam… O guru, tomar pronam kori – O učitelju, pozdrav ti dajem!« – dopirao je ganutljivi Šošijev glas, pomiješan s udarcima bubnja. ^
I tako se nizala jedna pjesma za drugom. Oko 11 sati otišao bi u malu sobu pokraj đačke kuhinje, gdje je spavao. No, kao da mu nije do spavanja, nastavio bi pjevanjem i molitvom, potiho, da druge ne budi.
Baš sam se vraćao iz škole. Otišao sam po noći vidjeti djecu. Zaustavih se pred vratima malog sjemeništa, gdje je Šoši spavao. Pjevao je svojoj majci, i to tako nježno i ganutljivo, da sam ostao ondje do iza ponoći.
»O ma, tomar šontan gan kore – O majko, tvoje dijete pjesmu ti pjeva. Ti si me, majko, kao maleno dijete rodila, uzgojila, ljubila. O ma, djetinjom te ljubavlju pozdravljam i pjesmu ti pjevam, ma. Nikada te zaboraviti neću. U srcu svome čuvat ću uspomenu svetu na tebe, majko. Sa svih strana svijeta me progone, ljubavi jedva nalazim, ali pomisao na te, majko, srce mi blaži. O ma, pjesmu ti pjevam ljubavi djetinje. Kod Isusa sada stanuješ, moje mu molitve reci, budi mi i nadalje majka, obavij me ljubavlju svojom, o ljubavi prepuna majko.
I Šoši je tako dugo, dugo pjevao, dok sam ja na stepenicama spremišta sjedio i gledao prema zvjezdanom nebu. Noć je bila mirna, tisuće je treptavih zvijezda prekrivalo krasno bengalsko nebo. Listovi palma i banana tek su se lelujali, dok su po poljima zavijali šakali kao kojekakvi ukleti dusi. Gledao sam na nebo, a misli su mi letjele daleko, daleko preko gora i dola, k onoj, koju i ja ljubim i za koju se molim, k majci…
Baš se u taj čas jedan veliki meteor otkinuo s neba i munjevitom brzinom poletio prema zapadu. Po njemu sam poslao majci izraze svoje ljubavi i zahvalnosti.
Kad je završio s pjevanjem, dobri je Šoši nastavio s molitvom, već onako, kako mu je dolazilo iz srca.
»O dojamoe Đišu , O premilostivi Isuse, ja grješnik tebi se molim. O, koliko puta sam tebe ražalostio i uvrijedio, koliko puta rastužio tebe, o Đišu. A ti si mene ljubio i vječnom me nježnošću privijao na svoje Srce, o dojamoe Đišu. Ti nas sve voliš, a mi lutamo daleko od tebe po stazama grijeha, no ti nas ni onda ne ostavljaš, o Đišu. Bit ću ti zahvalan do konca svoga života. Ti me primi kao malo dijete i ljubi me i nadalje, o dojamoe Đišu«. Nakon toga izmolio je »Očenaš« i »Zdravomariju«, no dakako na svoj način.
Ponoć je bila već prošla, kad sam otišao na pohod Presvetom, a zatim u krevet. Šoši je još jednom prije počinka zapjevao. U polusnu sam čuo tugaljive glasove: »O ma, tomar šontan gan kore… O majko, dijete tvoje pjesmu ti pjeva, tebe ljubim, o ma…«
Lako ćete pogoditi o komu sam te noći sanjao…

Vaš otac Ante
Kurseong, 1942.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu