U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi - zapisao je sv. Ivan od Križa i vjerujemo kako je upravo život Stipe Čuture bio veliki ispit ljubavi za njega, ali i za njegovu obitelj i prijatelje. Tko je mladić kojeg nazivaju hrvatskim Karlom Acutisom? Doznajte u tekstu.
Za portal Hrvatske katoličke mreže razgovarali smo sa Stipinom majkom Draženkom Čutura te njegovim prijateljima. Želja nam je da upoznate mladića koji je uvelike promijenio živote drugih, počevši od njegove obitelji do svih nas koji tek sada čujemo priču o njemu. Neka nam njegov život bude primjer kako se predano nosi svoj križ i onda kada je težak i onda kada neizmjerno boli.
Majka Draženka Čutura u kratkim crtama predočila nam je tko je njezin, ali i naš Stipe. “Milenijsko dijete – rođen 20. 5. 2000. – Stjepan Čutura dobio je ime po djedovom bratu i tako isto i nadimak Stipe, od milja Stjepki i ostali nadimci koji su vezani uz neka razdoblja njegova života. Živio u Sesvetama s dvije sestre i bratom, roditeljima i bakom i djedom u obiteljskoj kući. Osnovnu školu završio u sesvetskoj OŠ Brestje, Osnovnu glazbenu školu Zlatka Grgoševića smjer tambura također u Sesvetama, Treću gimnaziju u Zagrebu i upisao Građevinski fakultet u Zagrebu. Bavio se vaterpolom u VK Medveščak. Ljeta provodio u Hercegovini i u Njivicama na Krku. Bio je ministrant u župi Dobroga Pastira u Brestju gdje je primio sakramente svete ispovijedi i Prve pričesti te svetu potvrdu, a krstio se i sahranjen u župi Svih svetih u Sesvetama. Sudjelovao je na Susretu mladih u Vukovaru te na Taize susretu u Madridu. Putovao je sa svojim školama, klubom, crkvom, rodbinom, roditeljima, prijateljima po Hrvatskoj od Dubrovnika do Vukovara, po Bosni i Hercegovini te europskim zemljama Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj, Austriji, Francuskoj… Bio je na koncertima Prljavog kazališta, TBF-a, Dječaka, Thompsona te na koncertu Progledaj srcem u Areni 2018.”
Suočavanje s teškom dijagnozom
U tako naizgled malo godina života stalo je puno. Do sedamnaeste godine rekli bismo jedan sasvim ‘običan‘ život, a u sedamnaestoj godini taj život se u potpunosti mijenja. Stipe je tada saznao da boluje od od adenokarcinoma debeloga crijeva, bolesti koja obično napada starije ljude i od koje oboli tek 1 od 100 milijuna mladića.
Svi su liječnici i medicinsko osoblje zadivljeni hrabrim mladićem i brinu se za njega s posebnom pažnjom.
Govoreći o trenucima suočavanja s dijagnozom majka Draženka istaknula je da je to bilo šokantno za sve, naravno i za Stipu iako je on bio vrlo optimističan i hrabar. “To su njegove osobine koje bi ga najbolje odredile kao osobu i prije spoznaje o bolesti i nakon nje. Slijedi operacija na Sv. Duhu! Jako je teško emocije i stanje našeg uma – njegovog i svih nas, tada pretočiti u riječi. Uz neke brze preglede i pripreme za operaciju, pripremio se i duhovno. Naš ga je dragi vlč. Ivan Filipčić u nedjelju prije nego što je otišao u bolnicu ispovjedio, pričestio i nakon svete mise udijelio mu prvi put bolesničko pomazanje.
Do zadnjeg trenutka svijesti prije operacije – MOLI krunicu.
Okrijepljen time odlazi na operaciju kao najmlađi pacijent na tom odjelu. Do zadnjeg trenutka svijesti prije operacije – MOLI krunicu. Svi su liječnici i medicinsko osoblje zadivljeni hrabrim mladićem i brinu se za njega s posebnom pažnjom. Teške operacije, kemoterapije i sve ostalo što medicina trenutno ima u Hrvatskoj i svijetu. Kada danas razmišljam o tome, bili smo u nekom nestvarnom vakuumu Božjeg djelovanja”, posvjedočila je hrabra majka.
Kada danas razmišljam o tome, bili smo u nekom nestvarnom vakuumu Božjeg djelovanja.
Vjerom i humorom protiv bolesti
Razgovarajući sa Stipinom majkom otkrili smo da je Stipe bio onaj koji je hrabrio njih, Stipe je bio putokaz za nebo i obitelji i prijateljima. A to potvrđuju i njegove riječi koje bi često kroz šalu znao reći kako je ovoj njegovoj bolesti jedino rasla vjera u obitelji i markeri.
Htio je stalno na misu, molio je i objašnjavao nam (suprugu i meni) da je doživio puninu Duha Svetoga, Božju puninu i da se osjeća radostan.
“Molitva je sigurno bila jedna točka u kojoj smo se svi nalazili. Moliš za zdravlje pa kako ga nema onda nastaviš moliš za mir i snagu da prihvatiš Božju volju. Čistiš se od svojih sebičnosti, egoizma, oholosti, od navika i predaješ sve Bogu u ruke. Osobno su mi pomogle ignacijanske vježbe u razlučivanju i pronalasku mira. Konačno, puninu Duha Svetoga doživio je Stipe. Htio je stalno na misu, molio je i objašnjavao nam (suprugu i meni) da je doživio puninu Duha Svetoga, Božju puninu i da se osjeća radostan. Nakon susreta s don Mihovilom počeo je čitati Hod s Jaganjcem, počeo pisati i ispisao svoj Hod s Jaganjcem kroz korizmu. Pročitala sam Hod odmah nakon njegove smrti. Osjetila sam toliku dubinu i moć riječi te se u nekim tekstovima osjetila i nedoraslom njegovoj spoznaji”, prisjetila se Stipina majka.
Ponavljao je da ozdravljenje nije jedini dokaz Božjeg postojanja i da smrt nije kraj.
Osvrnula se i na jedan trenutak koji joj se duboko urezao i srce i istaknula: “Onaj trenutak kada smo saznali za bolest, on je zagrlio mene i rekao sve će biti dobro. Ništa u ovom našem zemaljskom smislu nije bilo dobro, ali njegov odabir da će biti hrabar, optimističan, vedar, da će sve predati Bogu je primjer DOBROG života. Ponavljao je da ozdravljenje nije jedini dokaz Božjeg postojanja i da smrt nije kraj. To je spoznaja moga sina sa svojih 22 godine”.
Stipina borba u očima prijatelja
Najprivlačnije u čovjeku je ona istinska radost i to se potvrdilo i u Stipinom životu. Stipina djevojka Magdalena Milić prisjećajući se Stipe istaknula je: “Vjerujem da bi Stipu svatko tko ga poznaje opisao riječima poput radostan, smiren, optimističan, radišan… Posebno bih istaknula njegovu brižnost”.
Magdalena je Stipu upoznala kada se bolest nakratko povukla i kada je sve izgledalo da je rak nestao. Međutim, nedugo nakon toga bolest se vratila s još jačim intenzitetom. No kod njega nije bilo mjesta zabrinutosti i žalosti. “Od tada pa sve do kraja, znači četiri godine, jako su rijetki bili trenuci kada bi mi se žalio bilo na bolove ili općenito na njegovu bolest i život. Kada bi se i dogodio takav trenutak, to ne bi bilo žaljenje i očajavanje već iskreni vapaji Gospodinu da nema snage, da ne može više, da mu je potreban On. Usudila bih se reći da je u tim teškim trenucima uvijek on tješio mene, a ne ja njega. Bila sam tu, za njega, željela sam i voljela sam biti mu podrška, ali njemu je ipak bilo važnije da se ja, a i svi drugi oko njega, ne brinemo i da će sve biti dobro”, svjedoči ova divna djevojka.
Usudila bih se reći da je u tim teškim trenucima uvijek on tješio mene, a ne ja njega.
Promatrajući Stipu u odnosu s ljudima primijetila je kako su mu na prvom mjestu uvijek bili drugi i nikada nije zanemarivao njihove potrebe. “Sjećam se jedne situacije kada je Stipe došao kod mene, zadnji mjesec njegovog ovozemaljskog života, nalazi nikad gori, njegovo tijelo jako slabo. Moja mama ga je pitala: ‘Pa kako si Stipe? Jel’ se držiš?‘, a on joj je odgovorio: ‘Ma odlično, ne mogu se žaliti. Kako ste Vi?‘”, prisjetila se Magdalena.
A da je Stipe uistinu bio pokretač za sve svjedoči i njegov dugogodišnji prijatelj Vjeko Večković: “Kada bih bio u njegovom društvu bilo je gotovo nemoguće reći da se bori s opakom bolešću, jer su njegova radost, smirenost i zezancija uvijek prevladavali”.
…‘dobio sam sve što sam trebao, dobio sam potpuni mir‘
Prisjećajući se zajedničkog putovanje u Međugorje istaknuo je: “Stipe se posebno zadnjih godina ovozemaljskog života duhovno jako uzdignuo i to se osjetilo, bilo je gotovo opipljivo, a posebno mi je u sjećanju naše zajedničko putovanje u Međugorje nekoliko mjeseci prije nego je Stipe otišao u vječnost k Ocu. To putovanje je bilo puno nade i vjere u Stipino ozdravljenje, svi smo molili za njegovo ozdravljenje, osobno sam čvrsto vjerovao da će to tako i biti, ali Stipe me iznenadio svojom izjavom kada sam ga pitao je li dobio neki poticaj u molitvi, a on mi je odgovorio ‘dobio sam sve što sam trebao, dobio sam potpuni mir‘”.
Pričao je o tom križu, o toj borbi, kao o nečem najnormalnijem…
Jednom priliko Vjeko ga je upitao da mu ispriča kako se nosi sa svime cijelo vrijeme, a Stipe mu je o svemu pričao s osmijehom i zahvalnosti. “Pričao je o tom križu, o toj borbi, kao o nečem najnormalnijem, nije uopće pokazivao ljutnju, gorčinu, razočaranje niti bilo što slično, već je jednostavno prihvatio taj križ i vjerno ga nosio bez imalo prigovora, bio je toliko jednostavan i slobodan dok je pričao, a ja sam samo šutio i slušao”, prepričava Večković.
“Iako je bio mlađi od mene, Stipe ma naučio kako nositi svoj križ, kako potpuno vjerovati Bogu i Božjem planu za nas, bez mrmljanja, bez kukanja, bez ogorčenosti… Pokazao mi je svojim primjerom koliko je radost zarazna, koliko radost napunja srce i daje odmor, sada kada se vratim unazad mogu samo reći hvala dragom Bogu što mi je dao priliku da budem dio Stipinog života tog, usudim se reći, živog mladog sveca i da barem kratko s njim koračam dok on nosi svoj Križ, Križ koji nam daje obećanje Vječnoga Života”, naglasio je.
Stipin Veliki tjedan
Naš sugovornik prisjetio se muke kroz koju je Stipe prolazio u Velikom tjednu 2022. “Stipe je jedne noći doživio strašni napadaj, metastaze na mozgu su mu pritiskale mozak i jedva je preživio tu noć, to je bilo na Cvjetnicu 2022. Hitno je prevezen u bolnicu i zakazan mu je zahvat koji se zove Gama knife, u tom se zahvatu stavlja jedna takozvana kruna na glavu koja osigurava da je glava nepomična tijekom zahvata, a naš Stipe je u tom zahvatu, u toj boli i muci koju je prolazio u Velikom tjednu samo zahvaljivao Bogu što mu je dopustio da zajedno s Isusom proživi taj Veliki tjedan na najposebniji mogući način. Ta kruna Stipi je stavljena na Veliki Petak, vjerujem da to nije nikakva slučajnost, već Božji prst u Stipinom životu, a nama za svjedočanstvo istinske vjere i potpunog predanja Bogu”, naglasio je Vjeko.
Ta kruna Stipi je stavljena na Veliki Petak, vjerujem da to nije nikakva slučajnost, već Božji prst u Stipinom životu, a nama za svjedočanstvo istinske vjere i potpunog predanja Bogu.
Nadovezujući se na Stipino pogoršanje u Velikom tjednu Magdalena svjedoči kako je izrazito u tim trenucima duhovno rastao te i nju poticao na odnos s Gospodinom. “On je strpljivo slušao moje pričanje o strahu i onda mi je, tog utorka rekao ‘Megi, molim te, odi na ispovijed, potrebna ti je, bit će ti lakše.’ Iskreno i u čistoj ljubavi me poticao da nakon te posjete u bolnici odem na ispovijed. I opet, kad sam trebala već krenuti kući, rekao mi je ‘otići ćeš na ispovijed, jel tako? Taman stigneš u našu Palmu’ To je bilo to, znala sam da moram učiniti. Poljubio me u čelo i otišla sam na ispovijed. To je bio zadnji dan da je imao koliko toliko snage razgovarati i baš zbog toga su mi ti zadnji njegovi poticaji na čistoću duše posebni”, prisjetila se.
Iskreno i u čistoj ljubavi me poticao da nakon te posjete u bolnici odem na ispovijed.
“Kad imaš takvu osobu pored sebe, osobu koja ti svakodnevno svjedoči svoj odnos s Bogom, blizinu Boga, ne možeš ostat ravnodušan i ne raditi na osobnom odnosu s Gospodinom. Ono što još vežem za naš zajednički i osobni rast je naša zajednička molitva koja, hvala Bogu, nije prestala do zadnjeg dana”, posvjedočila je Magdalena i pri tom dodala kako je pred kraj njegova ovozemaljskog života, kada on više nije imao snage, snimala molitvu preko glasovne poruke koju bi on pažljivo slušao što mu je davalo dodatnu snagu.
Hrvatski Karlo Acutis
Više puta sam čula kako Stipu nazivaju hrvatskim Karlom Acutisom pa sam s majkom i prijateljima provjerila zašto.
“Za Karla Acutisa se govori da je svetac današnjice, novog vremena baš zato što je bio sasvim ‘običan‘, volio je stvari kao i svi drugi, poput društvenih mreža, PlayStationa i slično. Baš kao i Stipe, volio je sve ono što i drugi mladi današnjice vole. Jedna rečenica koja je napisana o Karlu Acutisu, a koju sam odmah zapisala jer me je podsjetila na Stipu glasi: ‘Uvijek je bio pun života, smiren, nasmijan, spreman priskočiti u pomoć i pobrinuti se za druge‘. U tome sam prepoznala jednu veliku dodirnu točku njih dvojice”, istaknula je Magdalena.
Potpuno predanje Bogu, doživljaj Božje punine i milosti, slavljenje mise i euharistije, važnost i radost svete ispovijedi, prihvaćanje bolesti. To je bio i Stipin izbor…
“Kada sam u knjizi o Karlu Acutisu pročitala rečenicu da su to moderni sveci 21. stoljeća koji svoju svetost prenose bolešću, znala sam da je to i Stipe. Okupljala me ta misao i prije. Promatrala sam kako je u dubokoj vjeri i predanju bila Ana Petraš r. Ćavar, majka četvero djece oboljela od karcinoma dojke. Bilo je tako još nekoliko osoba. Potpuno predanje Bogu, doživljaj Božje punine i milosti, slavljenje mise i euharistije, važnost i radost svete ispovijedi, prihvaćanje bolesti. To je bio i Stipin izbor – koji se jasno vidio od Cvjetnice 2022., ali sazrijevao je cijelu bolest, svih pet godina – cijeli njegov život, samo ga nismo osvijestili, ni on ni mi do tada”, posvjedočila je majka Draženka.
Stipina poruka svima nama
Magdalena gledajući s odmakom na Stipin život ističe kako je od njega najviše učila o predanosti Bogu. “Baš iskreno predanje iza koje stoji čista zahvalnost za sve što mu je Gospodin darovao, točno ono što je i sam u jednom tekstu rekao: ‘Toliko sam zahvalan Bogu što je mene odabrao da nosim ovaj križ, ne, nije šala, ne bih mogao zamisliti svoj život drugačije nego što ga proživljavam, prekrasan život koji živim za Njega.‘ Ta zahvalnost na samoj bolesti ne može se riječima opisati, ali kada gledaš takvu osobu koja sjaji radošću i mirom dok to govori, znaš da je to ona istinska, neprolazna radost koja može doći samo od Gospodina”, istaknula je.
Prisjećajući se Stipinih posljednjih ovozemaljskih trenutaka Vjeko ističe: Tog dana (2.6.2022.), molio sam za Stipu, baš sam snažno osjetio poticaj da molim za njega, a nakon molitve osjetio sam u srcu da mu se trebam javiti. Napisao sam mu poruku koja je nekako isijavala oproštaj, plakao sam, bilo mi je teško. A navečer toga dana, kada sam saznao da je Stipe umro, izašao sam van, pogledao gore u nebo i osjetio nevjerojatnu radost i mir te iskreno rekao ‘Bože, hvala ti!‘. U tom trenutku sve je nekako sjelo na svoje mjesto i umjesto da tugujem, ja sam osjećao samo radost, onu njegovu radost, radost koju mu je Otac darovao, ne za njega, već za sve nas”.
U tom trenutku sve je nekako sjelo na svoje mjesto i umjesto da tugujem, ja sam osjećao samo radost, onu njegovu radost, radost koju mu je Otac darovao, ne za njega, već za sve nas.
Njegov prijatelj o. Marko Maglić ističe da mu Stipe sada još više znači jer ima još jednog zagovornika na Nebu. Izdvaja upravo tu Stipinu poniznost kao poruku svima nama. “Vjerujem da mi znači puno više sada nakon njegova “ulaska u život” jer imam još jednoga zagovornika na Nebu. Nevjerojatna je poniznost koja je za ovozemaljskog života zračila iz njega; nije imao potrebu isticati se, nije imao potrebu biti glasan, a ipak ga njegova poniznost sada ističe više nego ikada; ipak je sada glasniji nego u ovom svijetu. Sretan sam jer imam prijatelja za kojega mogu kazati da je svet!”, poručio je o. Marko Maglić.
Stipin ovozemaljski život bio je snažna poruka svima, ali ima jedna poruka koju je zapisao on sam za sve nas, a to je da bez obzira na to što prolaziš u životu jedina ispravna i najvažnija stvar je prihvatiti što ti Gospodin daje, uzet taj križ kao sredstvo za Nebo.
Siguran sam da ti Bog nikad neće dati križ koji nećeš moći nositi, ali zapamti križ je ljubav, ljubav koja pokreće svijet.
“Siguran sam da ti Bog nikad neće dati križ koji nećeš moći nositi, ali zapamti križ je ljubav, ljubav koja pokreće svijet. Križ je simbol da se sve isplati. Uvijek spremno uzmi na sebe svoj križ, jer samo s križem možeš doći na pravo mjesto, na mjesto koje ti je Bog već pripravio ako mu kažeš to malo da”, riječi su koje je zapisao Stipe.
U izdanju Salesiane objavljena je knjiga „Mladić i njegov Bog“ autorice Lorene Ninčević koja, između ostalog, donosi i ulomke iz Stipinog osobnog dnevnika i njegova promišljanja o odnosu s Bogom.