Svetac ubojica

Na mrežnoj stranici nema-kompromisa.com objavljen je u ponedjeljak, 1. srpnja 2024. „napisan, uređen i obrađen“ tekst Nenada Grbca s naslovom: „Svetac ubojica, ponovno leti, na krilima fašizma i katoličke crkve“.

U jednom od poznatijih tekstova iz drugog stoljeća, u „Poslanici Diognetu“, autor Poslanice iznosi zanimljivo činjenično stanje o životu kršćana u svijetu: „U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju  slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.“

„Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji…“ Možda samo zbog činjenice što ih nisu nikada dovoljno upoznali. I kroz tu žalosnu činjenicu osude svijeta prošli su svi mučenici – počevši od sv. Stjepana, đakona, prvomučenika, pa sve do bl. Miroslava Bulešića, ali i bl. Alojzija Stepinca na kojega se i referira gosp. Grbac u svom tekstu.

Optužbe gosp. Nenada Grbca za bl. Alojzija Stepinca

Čitajući navedeni tekst stječe se dojam kako se Alojzije i kao čovjek i kao zagrebački nadbiskup i kardinal ponovno uvodi u sudnicu i kao da se opet ispočetka mora suočiti s nepravednim i neutemeljenim osudama iz listopada 1946. godine.

S obzirom na to, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, u homiliji od 8. svibnja 1998. u Krašiću podcrtava činjenicu: „Pjesnik isusovac Milan Pavelić ispjevao mu je proročansku pjesmu: Krvavog će znoja mnogu prolit kap/ Udarit će ljuti pastirski ga štap/Bodljikama oštrim mitra će procvasti/Nadbiskupski prijesto u križ će izrasti!”

U tekstu gosp. Grbca iznose se sljedeće (teške) optužbe za bl. Alojzija (navedeno se doslovno citira iz teksta):

1. ubojica (!)
2. koketira s fašizmom
3. preoblikovan od strane katoličke crkve
4. od veselja je prasnuo u smijeh kada je imenovan nadbiskupom
5. pod njegovim dušebrižništvom ubijeno je više od 700000 (!) ljudi, a najmanje je 120000 Srba iseljeno iz Hrvatske u Srbiju
6. surađuje s ustaškim zločincima
7. potiče zločine nad Srbima Hrvatima, Židovima, Romima, Bošnjacima i Hrvatima
8. prekrštava Srbe i Židove
9. metalno retardiran (!)
10. Bosanska katolička crkva („Bosančerosi“ (!)), trude se u rehabilitaciji zločinca
11. na vlast u Republiku Hrvatsku 1941. dovodi Turke i ustaše
12. Židove spašava iz interesa
13. on je jedna od najvećih laži kojom Bosanska katolička crkva i Turci i Ustaše iz Bosanskog pašaluka silom pokušavaju dokazati svoju pripadnost Hrvatskom narodu
14. loš čovjek
15. loš vjernik
16. jedan od najvećih zločinaca u povijesti Hrvatskog naroda
17. zločinac koji je sa svojom zločinačkom preobraćenom vojskom iz mrskog nam Bosanskog pašaluka hrvatskom narodu nanio više štete, nego što su to učinili svi drugi okupatori, prije i poslije njih.

Optužbe Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske, 1946. godina

Naravno, kao i tijekom listopada 1946., kao i tijekom cjelokupnog montiranog sudskog procesa, gosp. Grbac za sve gore iznesene tvrdnje ne navodi ni jedan jedni dokaz (a ni svjedoke) kojim bi valjano i vjerodostojno potkrijepio iznesene tvrdnje i činjenice.

Tako se i u ovom kontekstu zgodno prisjetiti izreke presude kojom je Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu od 11. listopada 1946. proglasio krivim „Stepinca dr. Alojzija, rođen 8. svibnja 1898. u Krašiću, od oca pokojnog Josipa i majke Barbare rođene Penić, Hrvat, državljanin FNRJ, nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija, tada u zatvoru“:

1. surađuje s neprijateljem
2. kao pomagač radio na prisilnom provođenju na drugu vjeru stanovništva Jugoslavije
3. pomagao naoružane vojničke formacije sastavljene od jugoslavenskih državljana u cilju službe neprijatelju i zajedničke borbe s njime protiv svoje domovine
4. pomagao na organizaciji oružanih banda i njihovog ubacivanja na teritoriji države, a u cilju da se ugrozi putem nasilja postojeće državno uređenje Federativne Narodne Republike Jugoslavije

Dakle, i tadašnji Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu ne navodi (tolike) inkriminacije koje se navode u navedenom tekstu gosp. Grbca.

Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu

S obzirom na gore navedenu presudu od 11. listopada 1946., Sabor Republike Hrvatske na zasjedanju 14. veljače 1992. donosi „Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu“ u kojoj se na temelju povijesnih činjenica i dokumenata ističe:

1. „Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda, hrvatski Sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu“
2. Na montiranom političkom sudskom procesu nevino je osuđen stoga što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana, sa dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda
3. Osuđen je stoga što je djelovao protiv nasilja i zločina komunističke vlasti, isto kao što je djelovao u vihoru i okrutnostima drugoga svjetskog rata, u zaštitu progonjenih, neovisno o njihovom narodnosnom podrijetlu, ili vjerskom svjetonazoru. Iako hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupu Stepincu, Hrvatski Sabor kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu
4. Osudom montiranog procesa i osude nadbiskupu Stepincu, hrvatski Sabor istodobno osuđuje političke procese brojnim nevino suđenim svećenicima, redovnicima i vjernicima osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim

Poništenje presude iz 1946. godine, 2016. godina

„Zbog svih utvrđenih povreda priznatih načela pravne države i demokratskog društva, prihvaćena je revizija i poništena je presuda Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu od 11. listopada 1946., broj Stup. 6/1946., a posljedica takve odluke je da se dr. Alojzije Stepinac ima smatrati neosuđivanom i nevinom osobom“, piše u obrazloženju pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu.

U nastavku donosimo glave naglaske iz poništenja presude Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu od 11. listopada 1946. Čitajući njih važno je ispred sebe imati i gore navede četiri točke koje su se blaženom Alojziju stavljale na teret:

1. „do osude došlo kršenjem međunarodnopravno priznatih načela pravne države i demokratskog društva“
2. „presuda uopće ne sadrži obrazloženje kazne te na presudu, iako je izrečena višegodišnja kazna lišenja slobode, nije omogućeno pravo žalbe, a čime su višestruko narušena osnovna prava zajamčena kako Ustavom Republike Hrvatske, tako i međunarodnopravno priznatih načela pravne države i demokratskog društva“
3. „iz presude je vidljivo da sud u formi priče prepričava tvrdnje tužitelja bez navođenja bilo kojeg konkretnog dokaza kojim bi potkrijepio svoje navode, dakle zapravo cijeli postupak je dirigiran po javnom tužitelju kao produženoj ruci komunističke partije“
4. „u konkretnom slučaju istragu je vodio javni tužitelj te je smatrao da se radi o hitnom slučaju, što ničime nije bilo obrazloženo niti ima traga o razlozima takvog postupanja u spisu, i odredio neposredno uhićenje osuđenog dr. Alojzija Stepinca“
5. „presumpcija nevinosti nije vrijedila za osuđenog dr. Alojzija Stepinca u odnosu na koga je javni tužitelj i prije vođenja istrage znao da će podignuti optužnicu koja će biti i prihvaćena od strane suda. Dakle, prije pokretanja istrage donesena je politička odluka o krivnji dr. Alojzija Stepinca i suprotno njegovoj zakonskoj dužnosti, javni tužitelj nije odlučio sagledati činjenično stanje niti provoditi ikakve dokaze u njegovu korist nego podići optužnicu i spojiti postupke…“
6. „S obzirom da je optužnica podignuta 23. rujna 1946., a odluka o spajanju postupaka donesena je 24. rujna 1946., jasno je da optuženiku uskraćen zakonski rok od 3 dana za podnošenje prigovora protiv optužnice, a niti je sudsko vijeće razmatralo mogućnost da po službenoj dužnosti vrati optužnicu tužitelju iako je imala brojne nedostatke te je nakon spajanja postupka, glavna rasprava je nastavljena 30. rujna 1946.“
7. „Iako je Uputstvima propisana forma optužnice na način da treba sadržavati vrijeme i mjesto počinjenja, zakonski i pravni opis djela, kratak činjenični opis i kratko obrazloženje, predmetna optužnica ne sadrži zakonski opis niti jednog krivičnog djela, a posljednja tri krivična djela navedena su bez pravne kvalifikacije odnosno pravnog propisa kojim su regulirana. Sve navedeno ukazuje da je optužnica imala nedostataka te da je istu bilo potrebno vratiti na ispravak, što nije učinjeno, već je na temelju nepotpune optužnice pokrenut kazneni postupak i donesena presuda“ (usp. optužbe iznesene u tekstu).
8. „Iako su Uputstva sadržavala jasne odredbe o održavanju reda u sudnici i zabrani upadica od strane publike, predsjednik vijeća je smijeh publike optuženicima komentirao: ”Kad se jednom glumcu u tragičnoj ulozi smije publika, nije kriva publika nego glumac”.“
9. „Tijekom dokaznog postupka niti jedan od ispitanih svjedoka optužbe nije upozoren da je dužan govoriti istinu iako je morao biti“
10. „Osim navedenih povreda tadašnjih procesnih pravila, presuda Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu grubo krši i temeljno načelo materijalnog kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva: načelo zakonitosti kao suštinsko načelo vladavine prava i pravne države“
11. „Osuđen je zbog počinjenja krivičnih djela iz članka 3. točka 3., 4., 6. i 7. ZKDND i krivičnog djela klevete narodne vlasti kojim se štiti ”postojeće državno uređenje FNRJ”. Međutim, inkriminacije koje se dr. Alojziju Stepincu stavljaju na teret odnose se na razdoblje NDH (osim točke 5. izreke i točke 2. izreke koja nema niti vrijeme niti mjesto počinjenja). Nakon osnivanja NDH u travnju 1941., Kraljevina Jugoslavija više nije postojala, pa je stoga postojeća NDH predstavljala državnu vlast na području Republike Hrvatske u tadašnjim granicama. Od travnja 1941. pa do 29. studenog 1945., kada je uspostavljena FNRJ, poštujući načelo zakonitosti, nitko nije mogao niti počiniti radnju kojom se ugrožava državno uređenje FNRJ. Takvim postupanjem je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivne primjene zakona (nullumcrimen sine lege praevia).“
12. „Pod točkom 1. izreke presude dr. Alojzije Stepinac osuđen je što je stupanjem u vrijeme rata i neprijateljske okupacije u političku suradnju s neprijateljem počinio kazneno djelo iz članka 3. točka 6. ZKDND. Vrijeme počinjenja djela navedeno je 12. travnja 1941., 16. travnja 1941., 28. travnja 1941., 26. lipnja 1941., 1942., veljača 1942., 1944., od 1941. do oslobođenja, u tijeku rata i neprijateljske okupacije, dok za dijelove činjeničnog opisa predmetne točke presude nije uopće navedeno vrijeme počinjenja djela. Kao radnje počinjenja djela navedene su: protokolarne obveze, Okružnica od 28. travnja 1941., nadzor nad katoličkom štampom, sadržaj propovijedi, vrijeme služenja mise.“
13. „Pod točkom 2. izreke presude dr. Alojzije Stepinac osuđen je da je kao pomagač radio na prisilnom prevođenju na drugu vjeru stanovništva Jugoslavije čime je počinio krivično djelo iz članka 3. točka 3. ZKDND, time da činjenični opis djela ne sadrži ni vrijeme ni mjesto počinjenja kaznenog djela već samo: „što su pod rukovodstvom odbora trojice kojem je on bio na čelu vršena prisilna prevođenja Srba na katoličku vjeru, koja prevođenja je on sankcionirao“.
14. „Pod točkom 3. izreke presude osuđen je da je pomagao naoružane vojničke formacije sastavljene od jugoslavenskih državljana u cilju službe neprijatelju i zajedničke borbe s njime protiv svoje domovine čime je počinio krivično djelo iz članka 3. točka 4. ZKDND, s vremenom počinjenja djela početkom 1942., 10. veljače 1944. Kao radnje počinjenja djela navedene su: primanje službe vojnog vikara i odobravanje molitvenika.“
15. „Pod točkom 4. izreke presude osuđen je što je stupanjem u vrijeme rata i neprijateljske okupacije u političku suradnju s neprijateljem počinio kazneno djelo iz članka 3. točka 6. ZKDND. Vrijeme počinjenja djela je 18. prosinac 1941., za vrijeme akcije sakupljanja pomoći ustaškim legionarima, tokom 1944. i 1945., pred slom Njemačke, 07. srpnja 1944. i 18. ožujka 1945., druga polovica ožujka 1945. Kao radnje počinjenja navedene su: izdavanje Božićne poruke, dijeljenje cigareta, krunica i časopisa legionarima, posjet Mačeku, održani razni govori, organiziranje Biskupske konferencije 1945., sačinjavanje poslanice, pohranjivanje gramofonskih ploča i arhive Ministarstva vanjskih poslova sa namjerom skrivanja.“
16. „Pod točkom 5. izreke presude osuđen je što je pomaganjem na organizaciji oružanih banda i njihovog ubacivanja na teritorij države, a u cilju da se ugrozi putem nasilja postojeće državno uređenja FNRJ, počinio kazneno djelo iz članka 3. točka 7. ZKDND i kazneno djelo klevete narodne vlasti. Kao vrijeme počinjenja djela navedeno je rujan 1945., 08. studeni 1945 i 20. rujan 1945., a radnje počinjenja: ”držanje, rad i izjave” nakon oslobođenja, Pastirsko pismo, primanje Lisaka, emigranta studenta i Lele Sopijanec.“
17. „…radnje postupanja dr. Alojzija Stepinca, za koje je osuđen da je stupio u vrijeme rata i neprijateljske okupacije u političku suradnju s neprijateljem, pod točkama 1. i 4. izreke presude time što je vršio nadzor nad katoličkom štampom, sadržaj njegovih propovijedi, vrijeme služenja mise, Okružnica od 28. travnja 1941., audijencije, izdavanje Božićne poruke, dijeljenje cigareta, krunica i časopisa legionarima, održani razni govori, organiziranje Biskupske konferencije 1945., sačinjavanje poslanice, kao takve ne ostvaruju biće navedenog kaznenog djela, a to stoga što je sve navedeno spadalo u okvir dužnosti postupanja dr. Alojzija Stepinca kao nadbiskupa zagrebačkog, koji je po svom položaju i pastirskom poslanju dužan prihvatiti i surađivati sa aktualnom državnom vlasti.“
18. „… predsjednik vijeća bez ijednog utvrđenja u dokaznom postupku goloj činjenici vršenja protokolarnih obveza daje karakter “političke suradnje s neprijateljem”, potkrepljujući svoje navode slikama iz dnevnih novina toga doba“
19. „Nadalje, primanje službe vojnog vikara i odobravanje molitvenika ne predstavlja radnje koje ostvaruju biće kaznenog djela pomaganja naoružane vojničke formacije sastavljene od jugoslavenskih državljana u cilju službe neprijatelju i zajedničke borbe s njime protiv svoje domovine iz točke 3. izreke, a to stoga što izdavanje molitvenika spada u pastoral Katoličke crkve s ciljem prakticiranja vjere, dok činjenica primanja položaja vojnog vikara uz činjenicu da je dr. Alojzije Stepinac bio vojni vikar i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ni na koji način nije moglo predstavljati okolnost da bi radi primanja tog položaja nasiljem oborio ili ugrozio državno uređenje, obzirom se radi o poziciji dušobrižnika vjernika katolika pripadnika oružanih snaga te se u samoj presudi navodi sadržaj dušobrižništva – ulijevanja morala, poštovanja i bogobojaznosti pred Svevišnjim, a koju je obnašao u različitim državnim uređenjima upravo zbog povezanosti te službe sa pozicijom biskupa“
20. „U odnosu na radnje krivičnog djela ratnog zločina iz točke 2. izreke presude za koje je dr. Alojzije Stepinac proglašen krivim, kako je prethodno navedeno nisu vremenski ni mjesno određene, osuđen je da je kao pomagač radio na prisilnom provođenju na drugu vjeru stanovništva Jugoslavije. S obzirom da u optužnici, a zatim niti u presudi nije naznačeno niti vrijeme niti mjesto tzv. „prekrštavanja“ za pretpostaviti je da se inkriminira da je isto rađeno na teritoriju čitave NDH. Osuđeni dr. Alojzije Stepinac bio je nadbiskup zagrebački, a što po ustroju Katoličke crkve znači da biskupi nisu bili subordinirani dr. Alojziju Stepincu. Sam piše svom branitelju da je tome tako, pa stoga i nije mogao počiniti inkriminirano djelo čak niti po ”zapovjednoj odgovornost”, iako nije porekao da su „prekrštavanja“ vršena.“
21. „I iz navedenog je vidljivo da usprkos ogromnom trudu tadašnjeg političkog vrha na čelu s Komunističkom partijom Jugoslavije i Josipom Brozom Titom koji je neposredno pred suđenje dr. Alojziju Stepincu vršio i brojne izmjene zakona od čega su procesno najvažnije – stavljanje istrage u ruke javnog tužitelja, omogućavanje javnom tužitelju da određuje nadležnost suda, a time i oduzme pravo žalbe dr. Alojziju Stepincu, da nisu postojali dokazi kako personalni tako niti materijalni koji bi dali temelja tužitelju i sudu da proglase krivim dr. Alojzija Stepinca za ionako općenito navedene radnje protiv državnog uređenja FNRJ u svojstvu neposrednog izvršitelja te dolazi do njegove osude po tri točke optužnice u svojstvu pomagača u skladu sa izmjenama ZKDND neposredno pred suđenje, a predmetna optužnica ne sadrži zakonski opis djela.“
22. „Iz svih gore navedenih okolnosti utvrđeno je da presuda Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske krši sve sastojke načela zakonitosti kao središnjeg načela vladavine prava. U svom punom značenju ovo načelo se ostvaruje kroz ostvarenje sljedećih zahtjeva: u zahtjevu da je samo zakon izvor kaznenog prava (nullum crimen sine lege scripta), u zahtjevu za zabranom analogije (nullumcrimen sine lege stricta), u zahtjevu za zabranom retroaktivnosti (nullumcrimen sine lege praevia), u zahtjevu određenosti koje nalaže da kaznenim zakonom što je više moguće bude određeno ponašanje koje predstavlja krivično djelo (nullum crimen sine lege certa) i u zahtjevu za zakonitosti u kažnjavanju (nulla poena sine lege).“

Povijest i dobar glas

Ciceron je davno izrekao u svom djelu „De oratore“: „Historia testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis“, odnosno, „Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.“ Zbog te i tolike važnosti koju povijest ima, važno joj je uvijek pristupati „sine ira et studio“, odnosno, „bez mržnje i pristranosti“.

Upravo to načelo svakom istraživaču nekog povijesnog događaja ili povijesne osobe (u ovom slučaju blaženoga Alojzija Stepinca) omogućava da tom događaju/osobi objektivno pristupi i da o tome onda i objektivno piše.

O blaženom Alojziju napisanu su mnogi seminarski, diplomski i doktorski radovi, znanstveni članci (!), ali i knjige u kojima se donose povijesni dokumenti, ali i toliki Alojzijevi autorski tekstovi.

Upravo se iz ovog potonjeg na najbolji mogući način može vidjeti i proučiti kako je živio i kako je djelovao blaženi Alojzije Stepinac, kao svetac i mučenik, ne kao ubojica. Tu činjenicu potvrdila je i Sveta Stolica u svom Dekretu o mučeništvu za blaženoga Alojzija:

„Glas svetosti i mučeništva koji ga je pratio još za života, snažno je planuo prigodom svečanoga pogreba te se proširio i ojačao u sljedećim godinama, ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj Crkvi. Njegov grob u Zagrebačkoj katedrali cilj je brojnih hodočasnika koji dolaze pokloniti se hrabrome svjedoku vjere i zazivati njegov zagovor kod Boga. Zbog tih razloga mislilo se započeti što prije postupak proglašenja svetim, ali politička situacija u domovini Sluge Božjega to nije dopustila. Godine 1981. konačno je u Rimu započeo kanonski postupak »o životu i krepostima« koji je završen 1993. Godine 1995. u sjedištu Zagrebačke nadbiskupije izvršeno je dodatno biskupijsko istraživanje o mučeništvu, čiju je pravnu vrijednost priznala Kongregacija za kauze svetaca, dekretom izdanim 24. studenoga iste godine.

Pošto je završena Pozicija, raspravljalo se o smrti Sluge Božjega, o tome, može li se ona smatrati pravim mučeništvom. Dana 11. studenoga 1997. održano je posebno zasjedanje teologa savjetnika koji su dali pozitivan odgovor. Oci kardinali i biskupi, na redovitom zasjedanju, održanom 5. svibnja 1998., svečano su izjavili da je Sluga Božji bio pravi mučenik vjere, zaključuje u svom osvrtu za HKM vlč. mr. sc. Tomislav Hačko, vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije.

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.