Članak Danièle Cybulskie za Medievalists.net to detaljno objašnjava. Za početak, većina ljudi u srednjovjekovnoj Europi bila je polupismena. Neki su znali čitati (ali ne i pisati), a većina njih nije znala ni jedno ni drugo. To je značilo da je „samostalno pisanje pisma bilo gotovo nemoguće i također da čak i da su uspjeli, primatelj pisma vjerojatno ga ne bi mogao sam pročitati“. Poruke bi se prenosile usmeno, što znači da bi ih glasnik morao zapamtiti. To je podrazumijevalo povjeravanje trećoj strani onoga što bi moglo biti tajna.

Međutim, kad su poruke zapisane, na obzoru su se pojavile daljnje komplikacije: „Ako je pošiljatelj bio nepismen, ne bi bilo načina provjeriti je li napisana riječ doista odgovarala onomu što je trebala reći; isto tako, čitatelj na drugom kraju bio je u stanju prevariti nepismena slušatelja. Nepismena osoba bila je prepuštena na milost i nemilost pismenima kada je riječ o pisanoj komunikaciji.“

Također, pisana poruka implicirala je angažiranje specijaliziranih servisa – pa bi često bila prilično skupa.

Nakon što bi poruka bila zapisana, bila bi zapečaćena voskom „koristeći prilagođeni pečat koji je bio povezan s pošiljateljem“. Dok je većina pečata bila prilično skromna, „kraljevski i papinski pečati bili su veliki i složeni“, objašnjava Cybulskie.

Najveći problem bilo bi slanje same poruke. Ako je bila hitna, a sredstva su bila dostupna, pouzdana, neumorna jahača trebalo bi poslati duž rute s dostupnim odmornim konjima – u nadi da će vrijeme surađivati. Ali kada poruka nije bila hitna, ljudi su tražili od hodočasnika da ih nose iz jednog grada u drugi – ne samo zato što su hodočasnici već navikli hodati dugim rutama, nego i zato što su doista bili pouzdani, predani kao što su bili ustrajni u vjerničkom nastojanju, donosi nedjelja.ba.