Povodom 100. obljetnice uspostave Riječke biskupije donosimo kratki povijesni pregled njezinog nastanka.
Riječka nadbiskupija u sadašnjim je razmjerima nastala 25. svibnja 2000. odlukom pape Ivana Pavla II., diobom tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju, piše na stranicama Hrvatske biskupske konferencije.
Kršćanstvo je na tome području još u 3. i 4. st. prihvatilo tadašnje ilirsko-keltsko stanovništvo pod gospodstvom Rimljana da bi, po nekim zapisima, već u 5. st. postojala biskupija u Senju koja je obuhvaćala južniji dio današnje nadbiskupije, dok je sjeverni u 6. st. pripadao biskupiji u Puli. O postojanju biskupije u Tarsatici, naseobini na području današnje Rijeke, u vrijeme cara Karla Velikog početkom 9. stoljeća, nema sigurnih podataka i pouzdanih dokaza. U sljedeća su se tri stoljeća za vlast nad Istrom i Hrvatskim primorjem otimali akvilejski patrijarsi kao vazali njemačkih careva, Venecija i hrvatski vladari. U crkvenoj je upravi današnje područje Riječke nadbiskupije također bilo razdijeljeno. Rijeka i zapadni dio bili su u nadležnosti pulskog biskupa, a ostalo je područje bilo od 1185. u sastavu Krbavske biskupije koja je od 1460. nosila ime po novom središtu, gradu Modrušu. Nakon tragične bitke na Krbavskom polju 1493. modruški je biskup Kristof Dubrovčanin, zajedno s kaptolom, preselio u Novi Vinodolski, a uskoro je zbog siromaštva i blizine Senja Sveta Stolica počela povjeravati upravu Modruške biskupije biskupu u Senju; od 1630. te su biskupije crkvenom uredbom sjedinjene u osobi jednog biskupa.
Drugi je nasljednik odbjeglog biskupa iz Modruša bio Šimun Kožičić Benja (1500.-1536.). Boravio je u Rijeci i ondje utemeljio glagoljsku tiskaru objavivši u njoj pet knjiga; među njima Oficij rimski (1530.) i Misal hrvatski (1531.). Pravo korištenja glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju potvrdio je 1248. papa Inocent IV. senjskom biskupu Filipu, ali su se njime služili svećenici i izvan Senjske biskupije, i to ne samo u Modruškoj biskupiji već i u gradu Rijeci. Glagoljsku službu Božju je 1739. potvrdio i car Karlo VI. tako da je ona tek 1848. djelomično dokinuta jer se upotrebljavala samo kod zornica, u Velikom tjednu, i to u crkvi Marijinog uznesenja.
Kako je 1776. Rijeka pripojena Hrvatskoj bilo je razumljivo da poslije pada Venecije Senjsko-modruška biskupija proširi svoju vlast i na Rijeku i naselja na njezinom zapadnom rubu. Senjsko-modruški biskup Ivan Ježić (1788.-1833.) želio je 1802. obnoviti i proširiti Modrušku biskupiju i uspostaviti njezino novo sjedište u Rijeci. Dva desetljeća kasnije ponovno je pred najvišim crkvenim vlastima zastupao istu misao. Isto se pitanje pokreće i šezdesetih godina istog stoljeća, a nakon što je 1868. Rijeka upravno pripala Mađarskoj, bilo je prijedloga da se ona i crkveno pridruži kojoj mađarskoj biskupiji. Kako je po završetku prvog svjetskog rata Rijeka pripala Italiji, jedna je od posljedica talijanske okupacije bila i 1925. osnovana Riječka biskupija u čiji su sastav ušli hrvatski i slovenski dijelovi drugih biskupija izvan Istre pod talijanskom vlašću. Poslije drugog svjetskog rata biskup i talijanski svećenici su 1947. napustili Rijeku, a 1950. su razdijeljeni hrvatski i slovenski dio njezinog područja. Hrvatskim je od 1951. upravljao senjsko-modruški biskup Viktor Burić koji je postao i prvim riječko-senjskim nadbiskupom nakon što su 27. srpnja 1969. ujedinjene Senjsko-modruška biskupija i hrvatski dio Riječke biskupije. Sjedište je nove nadbiskupije i metropolije postala Rijeka s katedralom sv. Vida. Bulom od 25. svibnja 2000. godine Sveta Stolica je podijelila dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i na njemu uspostavila novu Gospićko-senjsku biskupiju, a drugi je dio preimenovala u Riječku nadbiskupiju. Mons. Ivan Devčić imenovan je nadbiskupom metropolitom nanovo oblikovane Riječke nadbiskupije 17. studenoga 2000., a upravu je preuzeo na dan biskupskog posvećenja 16. prosinca iste godine.
Na spomendan sv. Ivana XXIII., 11. listopada 2022, Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj priopćila u točno u podne da je papa Franjo prihvatio odreknuće od službe riječkog nadbiskupa metropolita mons. Ivana Devčića, čime je 5. studenog upravljanje Riječkom nadbiskupijom preuzeo mons. Mate Uzinić.
Riječki nadbiskup Mate Uzinić za svetkovinu sv. Vida, 15. lipnja 2024., uoči početka Jubilarne godine Riječke nadbiskupije 2025. u povodu 100. obljetnice uspostave Riječke biskupije uputio je pismo u kojem između ostalog piše: “Višestruki jubileji, a za nas u Riječkoj nadbiskupiji osobito naš stogodišnji jubilej na kojem se želim posebno zaustaviti, milosno su vrijeme od izvanrednog duhovnog i crkvenog značenja. Zato nam Jubilarna godina ne smije postati tek sjećanje na povijest naših ljudskih djela nego i na obilnu milost Božju koja nam je iskazana. Naša biskupija nastala je za vrijeme talijanske uprave, a njezina povijest, osim Hrvata, uključuje Talijane i Slovence. Sjećajući se utemeljenja biskupije i njezina razvoja, moramo biti svjesni da su se u naš biskupijski identitet utkali mnogi pojedinci, uključujući i one različitih nacionalnosti. Jubilej nam je prilika da se sa zahvalnošću prisjetimo svih koji su tijekom ovih sto godina izgrađivali našu mjesnu Crkvu i prenijeli nam život i vjeru u Isusa Krista, ali svojim kršćanskim djelovanjem dali i poseban doprinos društvenopolitičkoj zajednici na mnogim područjima”.
…nastojat ćemo ponajprije u nama oživjeti želju da molitvom što više boravimo u Božjoj prisutnosti.
“Pastoralnim, katehetskim i duhovnim inicijativama koje će se tijekom sljedeće pastoralne godine događati na različitim razinama našeg crkvenog života, počevši od biskupijske razine pa do župnih, nastojat ćemo ponajprije u nama oživjeti želju da molitvom što više boravimo u Božjoj prisutnosti, da ga slušamo i klanjamo mu se. Bit će to prilika i da molitvom učimo biti zahvalni za mnoge darove njegove ljubavi koje smo primili, primamo i koje ćemo primiti tijekom našeg životnog hodočašća, ali i da mu se, u skladu s Isusovim primjerom poslušnosti Božjoj volji u molitvi, stavimo na raspolaganje te s njim i u njemu postanemo dar drugima i za druge”, poručio je nadbiskup Uzinić.