'Moraju li supružnici jedno drugome sve govoriti?' 'Smijem li blokirati ljude na mobitelu?' – pitanja su koje smo za čitatelje Hrvatske katoličke mreže odabrali iz najnovije emisije 'Halo, velečasni?' u kojoj je odgovore na pitanja slušatelja Hrvatskog katoličkog radija pokušao ovaj put dati naš 'radijski župnik' vlč. Damir Ocvirk, župnik zagrebačke župe Sv. Josipa na Trešnjevci.
Smijem li blokirati ljude na mobitelu ako vidim da razgovor ne ide u normalnom smjeru, ili imaju krive namjere, s obzirom da moramo kao Kristovi učenici biti razumni, s ljubavlju gledati druge, al’ isto sam mišljenja da moramo biti oprezni? Kako razaznati kada ‘bacam biserje’, a kada trebam pritisnuti onaj ‘block’?
I ovdje je kriterij ljubav, jasno, ali ako vas netko uznemirava i ako netko remeti vaš mir, a svaki razgovor koji proizlazi iz toga nije koristan za vašu izgradnju, možete nekoga blokirati, osobito ako vas smeta.
Blokirati nekoga ne znači trajno ga ukloniti, nego ga na neko vrijeme udaljiti, ali opet to ne smije biti vođeno nekakvim osobnim osvetama, mržnjom, proklinjanjem ili sličnim takvim.
Ako se netko se domogao vašeg broja, smeta vam i maltretira vas, ili što drugo, možete ga blokirati – ali kažem – uvijek trebamo biti vođeni ljubavlju i poštovanjem prema toj osobi.
Ali ako ne ide i čak ako me ti razgovori, neprimjerene slike ili sadržaji, koje mi šalje, vuku primjerice na grijeh, dapače onda treba to blokirati da me tuđi grijeh ne bi uvukao u grijeh i da me ne bi odvukao od Boga.
Dobro je nekada – zaključio je vlč. Ocvirk – odmaknuti dakle od sebe ono što mene odvlači od Boga, osobito kada je riječ o nekim grešnim prigodama; da bi sačuvao svoje srce čistim pred Bogom, onda je dobro maknuti i otkloniti tu grešnu prigodu.
Moraju li žena ili muž jedno drugome sve govoriti, čak i ono što im je rečeno u povjerenju ‘jer pred supružnikom nema tajni’?
Svakako da je iskreni odnos temelj dobrog bračnog života i da supružnici trebaju međusobno biti iskreni jedno prema drugome, osobito u onome što oni jesu. Dakle, da budu u stanju priopćiti jedno drugome sve ono što osjećaju – svoje dobre i loše strane – te da među njima nema, u tom smislu, tajni – da mogu komunicirati i izreći. Kao što su intimni u bračnome činu da tako mogu biti slobodni i u međusobnom priopćavanju, rekao je vlč. Ocvirk i nastavio:
Dakako da prije svake istine mora biti ljubav. Ljubav će uvijek biti kriterij procjene: Mora li ona druga strana znati svu istinu? Ta istina naime može poremetiti možda neke druge odnose koje nije potrebno poremetiti ako ta osoba, kojoj priopćujemo, ne zna cijelu istinu.
To nije zataškavanje istine ili dovođenje nekoga u zabludu i laž, nego jednostavno čuvanje dobroga glasa druge osobe ili dobrih odnosa između supružnika i te neke druge osobe. Ljubav će uvijek biti temeljni kriteriji za nekome nešto reći. Ali prava ljubav, ne iskrivljena ljubav.
Nekada mu netko zna doći – prepričao je dalje Ocvirk – i reći: ‘Velečasni, evo, iz poštovanja i ljubavi prema vama ili prema vašoj službi, moram vam nešto reći.’ I onda saspe svo zlo o drugome. Tu se ne radi o ljubavi, očito je. Ljubav ću uvijek, ako je prava ljubav, biti kriterij istine, naglasio je te je podsjetio ovdje na onu kratku mudru dosta poznatu priču jednog monaha: „Kada mu je došao mlađi monah i rekao: Imam ti nešto reći. Ovaj ga je pitao: Je li to što mi želiš reći istinito? Pa, ne znam. Da li je dobro? Ne znam? A je li korisno za mene? Pa, nije. Onda mi nemoj reći.“
Ako neka stvar – nadovezao se dalje naš ‘radijski župnik’ – nije istinita, nije dobra i nije korisna za mene ne treba je onda niti priopćiti. Svaku istinu ili svaku vijest treba prosijati kroz tri sita; kroz sito istinitosti, kroz sito dobrote i kroz sito korisnosti. U konačnici, možda niti svaka istina, u tom smislu, nije za mene korisna iako je možda istina, ali nije korisna.
Ljubav će tu dobro znati ocijeniti trebam li to reći ili ne svome supružniku, ali nikako ne dozvoliti da supružnici žive u nekoj zabludi koja će ih onda moći odvest na neki krivi put. Dakle, tu treba paziti, zaključio je vlč. Damir Ocvirk.