Smiju li se katolici pričestiti u Baptističkoj crkvi? Trebam li ići u crkvu i kad se, zbog toga što me svećenik nervira, ne osjećam dobro? Može li grkokatolički svećenik biti krizmani kum? Zašto na slavlju krizme, koju je u župi dijelio biskup, nije bilo kađenja s tamjanom? Na ta i druga pitanja u emisiji "Halo, velečasni?" 10. svibnja odgovarao je vlč. Damir Ocvirk, župnik župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci.
Postoji li u Crkvi mogućnost blagoslova zaručnika nakon sklapanja zaruka i kome se treba javiti?
Obrednik vjenčanja predviđa i obred blagoslova zaručnika, tako da svaki svećenik ili župnik može po tom obredniku blagosloviti zaručnike. Dapače, potičemo sve zaručnike, koji su započeli svoje zaruke, da traže blagoslov svećenika za to osobito važno vrijeme pripreme uoči sakramenta ženidbe. Zaručništvo ne podrazumijeva da katolici mogu živjeti kao muž i žena u zajedničkom domu i hiniti nešto što još nisu. Pozvani su da im vrijeme zaruka bude vrijeme u kojem će se dobro upoznati i pripremiti za ono što dolazi nakon zaruka, a to je vrijeme braka.
Molitvom kojom svećenik zaziva blagoslov na zaručnike moli se da zaručnici mogu dobro i pripremljeno ući u sakrament ženidbe, prepoznavajući jedno drugo kao dar Božji te da mogu ispuniti sve što pripada bitnim svojstvima i svrsi ženidbe.
Predlažem da se slušateljica, sa zaručnikom, javi župniku, a župnik neka u obredniku potraži blagoslov zaručnika, koji se može podijeliti tijekom svete mise, ili čak u obitelji. Naime, nekada su zaruke bile obiteljski događaj u kojem bi zaručnik, nakon što bi zaprosio zaručnicu, njezinog oca došao zamoliti za njenu ruku, ili bi obje obitelji zajedno proslavile zaruke. Nekada je vrijeme zaručništva bilo veoma važno razdoblje, u kojem je zaručnica to pokazivala zaručničkim prstenom na desnoj ruci. Nakon ženidbe mladenci bi prstene stavljali na lijevu ruku kao znak, sada ne više zaručništva, nego sklopljene ženidbe.
Moja baka je bila Hercegovka i imala je tetovažu hercegovačke katolkinje, koju želim imati i ja. Je li po crkvenim zakonima, pravilima, tradiciji… takva tetovaža dopuštena?
Zakonik kanonskoga prava i crkveno pravo nigdje ne spominju da katolici ne bi smjeli biti tetovirani. Ovaj hercegovački znak, ili tetovaža, o kome govori slušateljica je znak koji je bio prisutan u Bosni i Hercegovini tijekom turske okupacije.
Katolkinje su svoje podlaktice, prsa ili čela tetovirali znakovima kršćanskih simbola kako bi bile obilježene kao katolkinje i tako izbjegle neugodnosti pravila prve bračne noći, koju je turski okupator uzeo kao povlasticu, ili da ne bi bilo odvedene u roblje ili u turske hareme.
Naime, Turci nisu htjeli ni dirati nikoga tko bi bio obilježen križem. Na taj su se način žene branile od neugodnosti, silovanja ili odvlačenja iz svojih obitelji u tursko zarobljeništvo i harem. Zato je ovaj simbol postao zaštitni znak katolkinja u Bosni i Hercegovini, a i danas se često takvi znakovi upotrebljavaju u crkvenoj ornamentici ili ukrašavanju crkvenog interijera.
Primjerice, jedna nova crkva u Bosni također je ukrašena tim tradicionalnim katoličkim motivima, od sjedalica, tepiha, oltara, svetohraništa… Mnogi detalji na odjeći, čak i suvremene tetovaže, uključuju te simbole nekadašnjih hercegovačkih i bosanskih tetovaža kojima su se katolkinje branile od naleta Turaka.
Kad svećenik napusti svoju službu, može li svakome govoriti grijehe koje je čuo? Ja sam se godinama ispovijedala kod istog svećenika, koji je nedavno napustio službu.
Pečat ispovjedne tajne obvezuje svećenika do kraja njegova života.
Isto tako, pečat ispovjedne tajne veže i sve one koji su možda čuli tuđe grijehe, čekajući u redu za ispovijed. Čuvati ispovjednu tajnu teško u savjesti obvezuje one koji su je čuli kao sporednu materiju, jer ispovjedaonica možda nije dovoljno zvučno izolirana ili se ispovijeda negdje vani, tako i sve koji čuju, a nisu svećenici. Isto tako, ako bi se netko ispovijedao putem posrednika, recimo gluhonijema osoba ili stranac, a svećenik ne razumije znakovni jezik ili taj jezik, pečat ispovjedne tajne obvezuje i prevoditelja ili tumača.