U prispodobi o trsu i lozi možemo prepoznati brojne stvarnosti naše vjere, no Isus danas progovara u vrlo specifičnom kontekstu: na posljednjoj večeri, gdje predvodi slavlje Pashe, ustanovljuje euharistiju i priprema se da bude predan.

Posljednja večera

Evanđeoski odlomak koji smo čuli mali je isječak velikog Isusova govora što ga je održao učenicima na posljednjoj večeri. To je ujedno i najdulji Isusov govor u Evanđeljima te svojevrsna duhovna oporuka koju je ostavio učenicima jer je znao da će uskoro biti predan. Prvi je kontekst, dakle, posljednja večera i ustanovljenje sakramenta euharistije te zato ovu prispodobu o trsu i lozi treba tumačiti sakramentalno. Riječ sakrament označava Božju prisutnost na zemlji, stoga sakramentalno tumačiti prispodobu znači shvatiti je kao govor o tome na koji način u ovome vidljivom svijetu doći do nevidljivoga Boga. Isus se sprema otići s ovoga svijeta, ali daje upute učenicima da znaju kako će i dalje moći doći do njega – putem sakramenata. Trs i loza jasna su aluzija na Kristovu krv, koja nam u svetoj misi dolazi pod prilikama „roda trsova“. Ako pijemo njegovu krv i jedemo njegovo tijelo, ostvarujemo zajedništvo s njime (usp. Iv 6,55s). On doslovno ulazi u nas, a mi postajemo dionici njegova božanskog života. Kada tako živimo, to nazivamo sakramentalnim životom. Redovito se pričešćujući, postajemo sposobni nasljedovati ga: čuvati njegove zapovijedi i činiti što je njemu drago (usp. 1 Iv 3,22), kako nam kaže Ivanova poslanica.

Pasha

Drugi je kontekst Isusova govora blagdan Pashe, koji se slavio toga dana. Slaveći Pashu, izabrani se narod prisjećao izlaska iz egipatskog ropstva i puta prema obećanoj zemlji. Svi bi pobožni Židovi u blagdansko vrijeme dolazili u Jeruzalem, tako da je u gradu sa svim hodočasnicima, prema nekim procjenama, znalo biti čak, za ono doba nevjerojatnih, milijun ljudi. Židovi bi tada danomice dolazili u Hram na molitvu i prinošenje žrtava, pa su tako činili i Isusovi učenici.

U Hramu se, kako nam svjedoči povjesničar Josip Flavije, nalazio jedan vrlo zanimljiv ukras: oko unutarnjih hramskih vrata obavijala se ogromna zlatna loza sa zlatnim grozdovima veličine čovjeka. Ovaj je prizor hodočasnike trebao podsjećati na jedan događaj iz Knjige Brojeva: nakon što su izišli iz Egipta, dok su putovali prema obećanoj zemlji, Izraelci su poslali uhode u izvidnicu, a kad su se oni vratili, donijeli su grozd koji je bio toliko velik da su ga dvojica morala nositi na motki (usp. Br 13,23). Zemlja koju je Bog namijenio Izraelu bila je vrlo rodna, a ovi ogromni zlatni grozdovi trebali su hodočasnicima služiti kao podsjetnik da ni kiša, ni sunce, ni geografska lokacija, ni znanje, ni njihove sposobnosti neće učiniti da zemlja dade bogate plodove, nego jedino Božja prisutnost iza hramskih vrata.

Apostoli su ujutro bili u Hramu s Isusom pa im je ova slika zasigurno bila pred očima dok im je za večerom govorio o trsu i lozi. Kao Židovi, znali su da čovjekov život može biti plodan samo ako slijedi Božje zakone, no Isus ide i korak dalje: za sebe tvrdi da je upravo on ta Božja prisutnost i da će plodan život imati onaj tko ostaje u njemu. Kako? Prvo, tako što će piti njegovu krv, a drugo, kako sâm kaže, „po riječi koju sam vam zborio“ (Iv 15,3). Božja riječ (Sveto pismo) i pričest dva su dijela svete mise: to su dva načina na koja Isus ulazi u naš život i mi u njegov. Naš život može dosegnuti puninu i biti plodonosan isključivo ako smo s njime, ako živimo sakramentalnim životom – ako jedemo njegovo tijelo i slušamo njegovu riječ.

Plodnost

No, Isus upozorava da nije dovoljno biti s njime, nego da svačija vjera mora donijeti konkretne plodove: „Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe…“ (r. 2). Loza na Kristu osoba je koja ide na misu i živi svoju vjeru, ali ako to radi na sebičan način, neće donijeti roda i bit će odstranjena. Što to znači? Evo jednog primjera:
Moja je obitelj u vrtu imala veliku trešnju, a svi znamo koliko trešnje znaju narasti. Ova je bila tamo otkad znam za sebe. Jednoga dana prije nekoliko godina došao sam kući, a trešnje nije bilo. Pozovem tatu: „Gdje je trešnja?“ a on kaže: „Posjekao sam je.“ Pitam: „Zašto?!” On odgovori: „Što će mi? Stara je i godinama nije rodila. Još će je nevrijeme srušiti pa će razbiti nečiji auto na cesti. Posadit ću nešto drugo.“ Ja se u sebi zapitam: „Ma kako nije rodila?” Jer, kad god bih pomislio na tu trešnju, uvijek sam u glavi vidio kako se kao djeca nas trojica prijatelja iz razreda penjemo na nju i jedemo njezine plodove. Krenuo sam malo računati i shvatio da stvarno nije rodila već najmanje deset godina. Ona je bila plodna samo u mojim sjećanjima.

Nešto se slično zna dogoditi i u duhovnom životu ako, kada je riječ o našoj vjeri, živimo na staroj slavi. Obratili smo se, oduševljeno krenuli za Isusom, potpuno mu se predali, i zaista su se počeli pojavljivati čudesni plodovi: ne samo da se naš život posve promijenio nego i životi ljudi oko nas; na čudesan način rješavamo sve probleme i krize; rastemo u vjeri i spoznaji… Ipak, godine nose svoje i mi se polako ulijenimo, neke nas druge brige počnu moriti (posao, karijera, kuća, djeca), a apostolat i molitva ostaju po strani. Nedjeljom idemo na misu, slavimo Boga jer se proslavio u našem životu, sebe smatramo dobrim slugama Gospodnjim, no prava je istina da već godinama, ako ne i desetljećima, nismo dali nikakva roda premda gospodar vinograda svake godine očekuje urod (usp. Iz 5,1–7).

Zaključak

U vjeri ne možemo živjeti na staroj slavi. Plodovi vjere nešto su što stalno trebamo imati u svome životu. Bog nas nije pozvao jednom: Bog nas neprestano poziva, treba nas u svojoj Crkvi da širimo njegovu radosnu vijest. Kada slušamo Božju riječ i pijemo Kristovu krv za euharistijskim stolom, Bog ulazi u naš život i mi u njegov. On nas osposobljava da činimo čudesa, ali tu vjera ne staje. „Ne ljubimo riječju i jezikom,“ kaže poslanica, „već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18). Bogu hvala na svakom milosnom trenutku kada je Bog po nama djelovao, no to sada pripada povijesti. Ti su lijepi trenuci dio prošlosti i nikoga od nas ne oslobađaju dužnosti služenja Bogu u sadašnjosti, pa čak ni one koji se nalaze u zasluženoj mirovini i misle da su svoje odradili. Dokle god u nama ima daha života, dužni smo živjeti za Boga i donositi mu plodove. Zato svako jutro, bez obzira na to koliko godina, pameti ili snage imamo, pružimo svoje srce i ruke Bogu i recimo: „Bože, danas me upotrijebi sebi na slavu.” Amen.