Dr. sc. Leali Osmančević s Odjela za komunikologiju HKS-a na samom početku je objasnila da se dezinformacija temelji na laži, no riječ je o svjesnom i namjernom širenju informacija koje obmanjuju šire društvene mase, a najčešći cilj je ugroziti pojedinca ili neku društvenu skupinu. jedan od vrlo čestih kanala njihovog širenja su mediji i društvene mreže upravo zbog njihova dosega i brzine kojom se one mogu širiti. “Dezinformacije su istovremeno i lažne i netočne i zavaravajuće informacije

Rekla je kako je ono što je izrazito zabrinjavajuće upravo brzina dijeljenja i širenja ovih informacija, a zbog nedovoljnog kritičkog vrednovanja i provjeravanja informacija kojima smo svakodnevno izloženi može se dogoditi nesvjesno odnosno ne namjerno širenje informacija.

Istina je nešto što podrazumijeva kvalitetu, a za kvalitetu je potrebno vrijeme.

“Istina je nešto što podrazumijeva kvalitetu, a za kvalitetu je potrebno vrijeme”, rekla je Osmančević i dodala kako sve što istina nije je nešto što puno brže nastaje te je potreban minimalan trud za podijeliti nešto što nije utemeljeno na istini. “U brzini i prezasićenosti informacijama, dezinformacije su pronašle jedan prostor u društvu u kojem se svi nalazimo”, rekla je.

“Mediji imaju veliki utjecaj na javno mijenje – to je tako od kad je medija”, istaknula je dr. sc. Osmančević . Objasnila je da je ono što u današnjem digitalnom dobu naglašavamo prezasićenost informacijama, ali i prostor u kojem publika na temelju vrlo malo informacija donosi stavove zbog nedostatka vremena, ali i izloženosti prevelikoj količini informacija. “Najveća zamka je u digitalnom svijetu gdje se sadržaj brzo dijeli bez provjere informacija”, kaže.

Mediji imaju veliki utjecaj na javno mijenje – to je tako od kad je medija.

Različite su vrste dezinformacija, no najčešći je onaj kada naslov ne odgovara sadržaju koji se nalazi u tekstu u nastavku. Naslovi su nešto što je nekada, kada su tiskani mediji bili najpouzdaniji, imalo veliku ulogu, no i danas su naslovi ti o kojima ovisi hoćemo li dalje nastaviti čitati tekst ili ne. Često je da čitatelji već na temelju naslova donose sud o nekoj temi, no tada je potrebno zapitati se kako možemo samo na temelju naslova donijeti sud o nečemu i smatrati se informiranima.

Društvene mreže uvjetovane su algoritmima koji su podređeni našim prijašnjim pretraživanjima i digitalnim interesima. Okruženi smo tako onime što potvrđuje ono što smo već prije znali. “Ako smo okruženi samo jekom, a jeka uključuje ono što smo mi izgovorili, teško je govoriti o kritičkoj javnosti.”

Okruženi smo tako onime što potvrđuje ono što smo već prije znali.

Za prepoznavanje dezinformacija potrebno je vrijeme. Često ćemo naići na argumente kako ne možemo svaku informaciju provjeravati, ali trebali bismo provjeriti barem one informacije na temelju kojih donosimo neke odluke i sudove. tada možemo istražiti tko je autor teksta, što je prije pisao, o kakvom se portalu radi i koji je tip teksta… “To su neki koraci koji bi trebali biti sastavni dio svakog prosječnog građanina koji želi biti odgovoran i dati svoj doprinos u društvu”, naglasila je Osmančević. Sama odgovornost i progovaranje o temama dezinformacija može dati svoj doprinos u borbi protiv širenja istih.

Govoreći o motivima širenja dezinformacija gošća je objasnila kako je dezinformacije vrlo lako širiti ukoliko je prisutna svjesna namjera. Financijski faktor je jedan od čestih motiva zašto bi netko širio dezinformacije. Drugi razlog je političke prirode kada neka zemlja prolazi kroz političku kampanju ili izbore i nekome može biti u interesu na bilo koji način loše prikazati određenu stranku ili političara. Razlog može biti i okupljane istomišljenika koje nema uporište u istini. Tada dezinformacije mogu postati mjesto okupljanja koje imaju namjeru ugrožavanja drugoga. Ponekad netko iz zabavnih motiva može širiti dezinformacije ne znajući koje mogu biti posljedice.

Događaji koji imaju veliki odjek u društvu poput izbora, ratova i pandemija posebno su pogodni za širenje dezinformacija.

Ono što mi možemo je izložiti se mediju koji neće potvrđivati ono što sami vjerujemo kako bismo preispitali vlastiti stav.

Sugovornica HKR-a je objasnila kako su softveri uvelike olakšali brzinu širenja dezinformacija i o njima u današnje vrijeme i ovisi brzina širenja istih. Ipak, na kraju krajeva mi smo oni koji dajemo značaj tehnologiji, umjetnoj inteligenciji. Ono što mi možemo je izložiti se mediju koji neće potvrđivati ono što sami vjerujemo kako bismo preispitali vlastiti stav.

Mi smo nacija koja ima mišljenje o svemu jer se ne imanje mišljenja u trenutku smatra s nedovoljnom razinom znanja, informiranosti, naših kompetencija i vještina. kako bismo to izbjegli želimo sudjelovati u svim raspravama kako ne bismo slučajno ostavili dojam da nešto ne znamo. “U redu je reći da u određenom trenutku nešto ne znamo”, istaknula je Osmančević.

U redu je reći da u određenom trenutku nešto ne znamo

“Tišina ne znači da ne znamo, nego znači da promišljamo”, rekla je i objasnila da tišina ne znači da ne znamo dovoljno o nečemu, nego da smo svjesni osobne odgovornosti i težine onoga što kažemo u javnom prostoru. Potrebno je osvijestiti važnost biranja i procjene riječi koje ćemo izgovoriti.

“Važno je osvijestiti koliko svatko od nas ima moć utjecaja na ono s čime se ne slažemo, što se ne slaže s našim vrijednostima, uvjerenjima ni na osobnoj ni na kolektivnoj razini jer ponekad mislimo da nismo dovoljni, da smo kap u moru”, kazala je i dodala: “Svaki oblik potrage za istinom je vjeran i značajan korak i bolja opcija od pukog prihvaćanja istina”.

Svaki oblik potrage za istinom je vjeran i značajan korak i bolja opcija od pukog prihvaćanja istina.

Na pitanje zašto smo toliko povodljivi za senzacionalističkim naslovima gošća je odgovorila objašnjenjem kako senzacionalistički sadržaji preusmjeruju naše misli i ne ostavljaju puno prostora za informacije koje nisu atraktivno upakirane. “Treba li istina biti atraktivno upakirana da bismo joj se mi svjesno izložili?”, pozvala je slušatelje na propitivanje i rekla da ne možemo govoriti o odgovornom izvještavanju i medijskom djelovanju ukoliko ono nije utemeljeno na istini.

U Republici Hrvatskoj kažnjivo je svjesno širenje lažnih vijesti, dezinformacija, kleveta, bilo kakvog obmanjujućeg sadržaja i sl., a sankcije su financijske prirode. Postoje i sankcije na europskoj razini za medije kod kojih je uočena pojava da se svjesno šire dezinformacije na način da im se jednostavno ukine financiranje odnosno njihov čitav opstanak dolazi u pitanje.

Treba li istina biti atraktivno upakirana da bismo joj se mi svjesno izložili?

S druge strane rastu i obrazovne inicijative koje su usmjerene na različite fragmentirane medijske publike kojima je cilj i edukacija što su dezinformacije, kako ih prepoznati, prevenirati ih ili se nositi s njima ako su već prisutne u digitalnom prostoru kojim smo okruženi.

Cijelu emisiju poslušajte u cijelosti: