"Moglo bi se nadugo i naširoko pisati o Kristovu uskrsnuću, o tome kako je ono promijenilo sudbinu čovječanstva, o tome kako je moć smrti uništena i kako je ljubav nadvladala mržnju. Iako pišemo osvrćući se na prošlost, ipak je Kristovo uskrsnuće nešto što ne blijedi i sigurno nešto što ne može obuhvatiti nijedno vrijeme. Ono je nešto što traje. Bolje rečeno: uskrsnuće je ono u čemu sve traje, u čemu sve jest", poručuje fra Zvonimir Pavičić za Glasnik mira.
Još su mi u mislima urezane riječi moga profesora kojima nam je objašnjavao stvarnost i izuzetnost Kristova uskrsnuća: da je u Isusovo vrijeme bila izumljena kamera, ona ne bi mogla uhvatiti trenutak njegova uskrsnuća, jer je ono stvar nadnaravnoga, onoga što nadilazi ovaj naš materijalni svijet. Zato je s uskrsnućem sve i lagano i teško shvatiti. Lagano je onima koji vjeruju. Teško je onima koji traže dokaze, koji žele staviti prst umjesto čavala kako bi povjerovali. No izgleda da naš Gospodin uvijek ostavi nešto što će pobuditi naš interes ili čak izazvati sumnje. A sve to kako bi naša vjera rasla. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju, prenosi Radio Mir Međugorje.
Moglo bi se nadugo i naširoko pisati o Kristovu uskrsnuću, o tome kako je ono promijenilo sudbinu čovječanstva, o tome kako je moć smrti uništena i kako je ljubav nadvladala mržnju. Iako pišemo osvrćući se na prošlost, ipak je Kristovo uskrsnuće nešto što ne blijedi i sigurno nešto što ne može obuhvatiti nijedno vrijeme. Ono je nešto što traje. Bolje rečeno: uskrsnuće je ono u čemu sve traje, u čemu sve jest. Ono i danas ima snagu preobražavati ljudske živote, opravdavati ljudsku krivicu i nadvladavati nasilje. Uskrsnuće je najveća snaga kojoj se pokoravaju mudri, a ludi joj prkose i srljaju u vlastitu propast – tamo gdje se smrt još uvijek nada, iako joj je uskrsnuće oduzelo svaku nadu. Zapravo se pretvara i pokušava u to pretvaranje zavesti mnoge ljude.
Kako možemo vidjeti tu snagu uskrsnuća koja ne prolazi, koja uvijek jest? Boga ne možemo vidjeti.
Kako možemo vidjeti tu snagu uskrsnuća koja ne prolazi, koja uvijek jest? Boga ne možemo vidjeti. Davno nam je Toma isprosio od Gospodina utješne riječi da smo blaženi jer naša vjera nije temeljena na gledanju, nego na slušanju. No ipak Bog djeluje i snaga se njegova uskrsnuća vidi u svakome vremenu. Skrivena je u sakramentima. Skrivena i otkriva se u isto vrijeme. Zato se sakramenti i nazivaju otajstvima. Boga susrećemo u svakom slavlju sakramenata, u kojima nam on umnaža vjeru i osposobljava nas na novi život – život vjere. Tko želi susresti Boga, neka ga traži u sakramentima. U njima je sigurnost Božje blizine i njegove ljubavi.
Za Krista se kaže da je on prasakrament. On je onaj koji je ustanovio sve sakramente. A hodajući po ovoj zemlji bio je sakrament za sve one koji su ga susretali, jer su u njemu susreli pravoga Boga. Boga koji ih ljubi. Koji ih ozdravlja. Koji ih poziva na novi život. Koji daruje smisao. To možemo posebno iščitati u životima Isusovih prvih učenika. Ako promotrimo njihove živote prije i poslije uskrsnuća, uočit ćemo koliku zapravo moć ima Isusovo uskrsnuće. Kolika se moć krije u tome da su nekoć plašljivi učenici iza zatvorenih vrata postali neustrašivi navjestitelji radosne vijesti koji ne znaju za granice. Posebice je ta razlika vidljiva u evanđeoskim izvještajima o danu uskrsnuća.
Ako uzmemo za primjer Ivanovo evanđelje koje se naviješta na dan Uskrsa, onda ćemo primijetiti kako su svi u trku. Marija Magdalena trči natrag učenicima javiti kako je kamen s groba odvaljen. Šimun Petar i ljubljeni učenik trče prema grobu vidjeti što se dogodilo. Čak se naglašava brzina ljubljenog učenika koji prestiže Šimuna Petra. Uočavamo kako uskrsnuće daruje polet, snagu, ubrzava život, izvlači iz tromosti. U evanđeljima se rijetko susreće glagol trčati. On je uglavnom rezerviran za ovaj događaj. Isus sa svojim učenicima često prolazi kroz gradove i mjesta, hoda prema Jeruzalemu. Ali uskrsnuće bitno mijenja stvar. Ono pokreće. Ohrabruje. Preobražava. Zato nas i ne čudi što su Isusovi učenici svih vremena uspjeli pretrpjeti teške muke i zašto im nijedni okovi nisu ograničavali djelovanje. I mrtvi su govorili. Svjedočili su o uskrsnuću.
Uskrsnuće ne poznaje kraj. Ono uvodi u život. Život bez kraja. Uskrsnuće daruje smisao ljudskome životu.
Uskrsnuće ne poznaje kraj. Ono uvodi u život. Život bez kraja. Uskrsnuće daruje smisao ljudskome životu. To tako lijepo i jednostavno opisuje Hvalospjev uskrsnoj svijeći: „Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja.“ Ljudski život naizgled se doima kao muka i ništavost, a čovjeku se sav njegov posao nekada čini uzaludan. Sve u čijoj srži nije uskrsnuće, uzaludno je i ništavno. Osuđeno je na propast. I to često frustrira one koji ne vjeruju. Baca ih u očaj. Ne vide smisao. Dostojevski to tako briljantno i brutalno opisuje u jednoj svojoj knjizi, govoreći o sibirskoj kaznionici: Kad bi čovjeka htjeli poniziti i mučiti, dovoljno je samo to da mu se dadne posao koji nema koristi, koji je besmislen. Takva kazna se pretvara u sramotu. Kad čovjek postane svjestan da njegov rad, sav njegov napor i muka nemaju nikakva smisla, to je pravo mučenje.
Tako izgleda čovjekov život bez uskrsnuća. On je samo besmisleno tumaranje, rad bez koristi – jer sve se jednom završi i sve se raspline kao dim. Međutim, uskrsnuće daruje smisao čovjekovu životu. Da, daruje smisao, ali ako čovjek sve što radi radi s nadom u uskrsnuće, s vjerom da već sada živi vječnost koju mu omogućuje Kristovo uskrsnuće. To je zapravo nada koja pokreće sve kršćane. Nada koja svakoj kapljici znoja daruje smisao i opravdanje. Zato kršćani, kad su autentični – a autentični su onda kada žive od uskrsnuća – bivaju najradosniji ljudi i pokretači čovječanstva prema boljem sutra. Smislenijem sutra.
Ako bi netko htio pitati o dokazima uskrsnuća danas – jer smo rekli da uskrsnuće ne blijedi, ne nestaje – onda bi se upitani mogao naći u teškome zadatku. Govoriti nevjerniku o sakramentima i susretu sa živim Bogom vjerojatno ne bi značilo mnogo. Čovjek voli konkretnost i vidljive i opipljive činjenice. Poput Tome koji je slika/blizanac svakoga od nas. No, opet ne bi bilo teško pokazati snagu uskrsnuća danas. Osobito to ne bi bilo teško nama koji smo u ovom milosnom mjestu i vremenu. Međugorje je svjedok uskrsnuća tolikih života. Toliki su upravo ovdje ustali na novi život. Toliki su ovdje prepoznali besmislenost staroga života, okovanoga u grijehe, a uvidjeli smislenost života s Kristom i slobodu koju on daruje. Stoga možemo slobodno reći da je Međugorje mjesto koje svjedoči i propovijeda o Kristovu uskrsnuću u uskrsnuću mnogih na novi život. I to se dogodilo po sakramentima. U sakramentu ispovijedi, u sakramentu euharistije. Imali su iskustvo živoga Krista – Uskrsloga – i prepoznali su da im samo on može podariti smisao i radost života. Života koji ne prolazi.
Tako je i njima snaga Kristova uskrsnuća, kao i prvim učenicima, ubrzala korak, darovala nadu, radost i smisao. Kako je lijepo promatrati te životne priče! Gledati promjenu, preobražaj, gledati Boga na djelu. Dok jedni i danas kliču: „Bog je mrtav“, odgovaraju im toliki preobraženi životi, tolike radosne oči i nasmijana lica, tolika i takva dobrota koja ne može biti plod samo ljudskih ruku. Zapravo svatko od nas, kada živi s nadom u Kristovo uskrsnuće, ovom svijetu svjedoči da je Bog živ. Ne trebaju riječi. Svjedoče životi. To je ona strana Međugorja koju ništa ne može pobiti. Novi životi. Ozdravljena tijela i duha. Opraštanje. Mir. Zajedništvo. Sve redom plodovi uskrsnuća.
U Međugorju kip uskrsloga Krista na molitvu okuplja veliki broj vjernika. Oko njega su kružno postavljene postaje križnog puta, tako da se molitelj na kraju razmatranja muke našega Spasitelja odmah nađe ispred Uskrsloga. To je jasan znak svakome da je uskrsnuće odgovor na svaku patnju, na svako pitanje, na svaku sumnju; da je uskrsnuće cilj i našega životnoga puta.
Služba pretplate za Glasnik mira:
Nikolina Sivrić
e-mail: pretplategm@medjugorje.hr
Tel.: 00 387 36 653 300