Tekst autora fra Ivice Jurića preuzet je s portala Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

“Jednom prigodom pričao mi je fra Ante Grčić kako je kao bogoslov iz Makarske došao na ispomoć župniku u župu Zavojane. Bilo je to krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Župnik je stanovao u Dragljanima u ‘crkovnoj kući’ jer je župna kuća bila zapaljena 1956. Već u autobusu uočila su ga školska djeca. Naime, ‘crkovna’ kuća je kraj škole, a djeca su putovala u školu. Odmah je s njima pred školom zaigrao lopte. “Djeca su valjda mislila, priča fra Ante, da sam ja novi učitelj ili neki službenik.” Kad je pak nakon igre obukao franjevački habit, svi su bježali od njega. Nitko od djece više mu se nije htio približiti. U predvečerje na Veliku subotu župnik fra Bernardin Kamber i fra Ante uputili su se u crkvu na vazmeno bdjenje. Idući pješice iz Dragljana u crkvu Male Gospe u Zavojane naišli su na nekoliko ‘straža‘. Po tri, četiri muškarca stajali su uz put i pratila tko ide u crkvu na misu. Fra Ante prepričava kako je on mlad, zdrav i pun snage predložio župniku da rastjeraju te stražare, ali župnik nije htio. Sretno su stigli do crkve i otvorili je. Nikoga nije bilo od vjernika. Već se bilo i smračilo. Fra Ante je pošao upaliti svijeće, ali župnik mu je rekao: ‘Upali samo jednu svijeću!‘ Nedugo nakon što je upalio svijeću, narod je počeo dolaziti u crkvu. Kad su svi ušli, župnik mu je rekao da zatvori vrata i upali sve svijeće. Crkva je bila puna vjernika.

Kad su svi ušli, župnik mu je rekao da zatvori vrata i upali sve svijeće. Crkva je bila puna vjernika.

Usred obreda netko je bučno otvorio vrata. Vjernici su od straha pokrivali glave odjećom i saginjali se pod klupe da ih dotični, koji je po zadatku ušao, ne prepozna. No, on je samo otvorio vrata i nestao u noći. Sutradan na Uskrs došlo je tek nekoliko vjernika na misu. Na vazmeno bdjenje došli su jer je noć, pa ih ‘drugovi’ unatoč stražama nisu mogli otkriti. Straže su zaobilazili idući okolo preko ograda i pristava. Kad je završila misa uskrsnuća Gospodnjega u noći vazmenoga bdjenja, svi su vjernici ostali u crkvi. Nitko nije izlazio iz crkve. Župnik je rekao fra Anti da izgasi sve svijeće, osim jedne. Kad je fra Ante to učinio, još su jedno vrijeme svi ostali u crkvi. Zatim su otvorili pobočna vrata i vjernici su polako izišli iz crkve i u tami noći otišli svojim kućama. Župnik i fra Ante sretno su se vratili u Dragljane. Kad su ušli u kuću, župnik je zaključao vanjska vrata, uz to ih je i zapričio uvukavši pod njih sjekiru”, tako je prije koju godinu zapisao fra Marko Bitanga.

Župnik je rekao fra Anti da izgasi sve svijeće, osim jedne. Kad je fra Ante to učinio, još su jedno vrijeme svi ostali u crkvi.

Inače, pokojni fra Ante Grčić imao je ujaka fra Antu Romca koji je kao župnik Brštanova, sela trideset kilometara udaljenog od Splita u Dalmatinskoj zagori, ubijen od komunista 1944. godine. Upravo je taj tragični ali i herojski događaj, kako je na stranicama Provincije Presvetog Otkupitelja i IKA-e, istaknuto u izvještaju s fra Antine zlatne mise 2011., potaknuo je tada devetogodišnjeg Mirka Grčića da pođe u svećenike. U novicijatu je, da bi počastio svoga ujaka pokojnog fra Antu, uzeo redovničko ime fra Ante. Krv mučenika (fra Ante) urodila je tako jednim svećeničkim zvanjem koje je donosilo plodove neumorno radeći preko 60 godina u Domovini i među našim iseljenim Hrvatima u inozemstvu, u Njemačkoj. Tako se još jednom u povijesti Crkve potvrdila rečenica ranokršćanskoga pisca Tertulijana “Sanguis martyrum semen Christianorum“: krv mučenika sjeme novih kršćana.

A sad dvije crtice o fra Bernardinu Kamberu, gore spomenutom župniku, koji mi bijaše ispovjednik u novicijatu, krajem devedesetih. Naime, zapazio sam jednom u novicijatu da se netko tako šeprtljasto potpisuje u knjigu svetih misa da me je ta ‘nemarnost’ jako iritirala. Upitah jednom gvardijana fra Ivana Buljevića, Bog mu da duši pokoj, tko je taj fratar koji se tako nemarno potpisuje da se ništa ne može pročitati i on mi reče da se radi o fra Bernardinu. Jako se iznenadih jer je fra Bernardin u mojim očima bio jedan jako pedantan, neobično blag i smiren fratar; pun nekog blaženog raspoloženja kojemu uzrok ne nađoh na ovome svijetu. Njemu se nikad nigdje nije žurilo, imao je sve vrijeme svijeta i svu pozornost kad si bio s njim u društvu. Znao je tako lipo divaniti a još bolje slušati. Te njegove jutarnje razgovore, osobito one zimske, jer je tad bilo više vremena za druženje uz kavu i obveznu lulu, nikad neću zaboraviti. I jedva sam dočekao upitati fra Bernardina zašto tako nevješto potpisuje svetu misu. “E, moj sinko duga ti je to priča”, reče mi. I onda mi potanko, naglašavajući pojedine detalje, sve objasni kako su mu komunisti u Makarskoj sredinom četrdesetih ubili brata fratra, fra Anselma, župnika Graca, sasvim nevinog kao i tolike druge fratre. Njihova krivica bila je njihova služba i ugled u narodu. Što je koji fratar bio ugledniji, obljubljeniji u narodu to je bio veći protivnik, dakako, samim tim i fašist, nacist.

I onda mi potanko, naglašavajući pojedine detalje, sve objasni kako su mu komunisti u Makarskoj sredinom četrdesetih ubili brata fratra, fra Anselma, župnika Graca, sasvim nevinog kao i tolike druge fratre.

I tako je Partija u ono ratno i poratno vrijeme u hrvatskom narodu likvidirala preko šest stotina (663) svećenika, redovnika/ca i bogoslova, u postotku neusporedivo više nego u bilo kojoj drugoj komunističkoj zemlji. Što bi tek bilo da se kod nas nije radilo o ‘soft’, komunizmu, ili socijalizmu, kako kažu, s ljudskim licem? U Slovačkoj, nama gotovo po svemu sličnoj državi, od komunista stradalo je samo 14 svećenika; u Češkoj 20, u Mađarskoj 10, u Poljskoj koja je gotovo deset puta veća od Hrvatske 187. Kad znamo da su što se tiče Hrvata katolika (Hrvatska i Bosna i Hercegovina) stradale 663 crkvene osobe a Slovenaca katolika 220, uz još preko najmanje stotinu tisuća pobijenih (na Križnom putu) i protjeranih, točni podaci se još ni ne znaju, onda je sasvim upitno govoriti o ‘komunizmu s ljudskim licem’ i hvaliti njegove socijalne dosege. Vratimo se fra Bernardinu.

Sve mi je ispričao s takvom blagošću i odsustvom bilo kakve mržnje i osvete da se tom stanju duše još i danas ne mogu dovoljno nadiviti.

Osim ubojstva brata fratra komunisti su i samog fra Bernardina nekoliko puta pokušali ubiti; prijetili su mu, pisali parole na župnoj kući koju su i zapalili kad je jednom bio odsutan (1956). Bio je podvrgnut različitim oblicima zlostavljanja o kojima nije htio ni pričati. Pa ipak je ispričao kako je jednom nekoliko drugova došlo kod njega i donijeli su pismo koje on morao potpisati. U pismu je stajalo da Bog ne postoji, da je to s vjerom sve izmišljotina, da je Crkva činila zločine i sl. Naravno da to po savjesti nije mogao potpisati. No, ono što nije želio napraviti ‘milom’ morao je napraviti ‘silom’: prisilili su ga s pištoljem na vratu da navedeno pismo potpiše i izjavi da se sa svim navedenim slaže. Od tog trenutka kad samo uzme kemijsku u desnu ruku ruka samo igra i ne može s njom više ništa raditi. Ukratko, morao je učiti pisati lijevom rukom barem toliko da se uspije kako tako potpisati. Otuda onaj “nemarni rukopis” u knjizi svetih misa. Sve mi je ispričao s takvom blagošću i odsustvom bilo kakve mržnje i osvete da se tom stanju duše još i danas ne mogu dovoljno nadiviti. Neka drage fra Antu i fra Bernardina kao i tolike druge fratre, poslije teškog životnog rada na Njivi Gospodnjoj, oslobođene bolesti i patnji, Uskrsli obdari uživanjem vazmene slave u vječnosti s njihovim i našim ubijenim fratrima i svim našim mučenicima koji su svoje živote položili i krv svoju prolili Bogu na slavu i domovini Hrvatskoj na čast!