Kristovo uskrsnuće, kao i njegov križ, ostaje istovremeno i pitanje nade i kamen spoticanja. Čovjekova vječna težnja za odgovorom šta je poslije smrti nije se Kristovim uskrnućem izbrisala. Ona se preobrazila iz iskustva očaja i vjere u ništavilo u iskustvo nade i iščekivanja potvrde kako se život nastavlja i nakon smrti. 

Ono što čovjeka stavlja u procjep između nade i sumnje u uskrsnuće jest spoznaja kako nitko od nas nema iskustvo ni smrti ni uskrsnuća. Smrt je uvijek nečija druga smrt, ne umirem ja, umire drugi. I uskrsnuće nije moje uskrsnuće, uskrsnuće je Kristovo i tek jedino on zna kako izgleda kad čovjek umre i nakon toga uskrsne. 

Ni sami Kristovi učenici nisu sigurni u ono što se dogodilo i događa. Iako tako bliski Isusu, oni jednako kao i svaki čovjek, i onda i danas, upadaju u taj rascjep između nade i sumnje, vjere i nevjere.  Kad se javlja učenicima, Isus bira zanimljiv način. Nema tu ničeg spektakularnog, javlja im se u onom obliku koji je čovjeku istvoremeno blizak, ali istovremeno i neshvatljiv. Tako će uzeti ribu i pojesti je pred učenicima kako bi im pokazao da je to on. I Tomi apostolu dopustit će da ga dodirne kako bi se ovaj uvjerio da nije riječ o prikazi. 

Čovjekova vječna težnja za odgovorom šta je poslije smrti nije se Kristovim uskrnućem izbrisala. Ona se preobrazila iz iskustva očaja i vjere u ništavilo u iskustvo nade i iščekivanja potvrde kako se život nastavlja i nakon smrti. 

Što je ono što čovjeku ostavlja prostor nade i vjere u vlastito uskrsnuće jednog dana? Možda bi to bila Isusova tjelesnost nakon uskrsnuća. Preobražena, jer ga učenici ne mogu uvijek prepoznati, dakle, jedna drukčija tjelesnost, jer čovjek biva oslobođen onih egzistencijalnih iskustava gubitka koji ga uporno i neprekidno plaše. A među njima je smrt je ta koja ponajviše izaziva u čovjeku takve osjećaje. 

Vjera u preobraženo tijelo, oslobođeno spona prolaznosti i vremenitosti, ne bi trebala biti tek neka puka i površna nadogradnja na možda ionako već ugroženu ljudsku egzistenciju. Takva vjera i s njom povezana nada ne bi se mogle označiti kršćanskima. One su više nekakve površne i plutajuće ideje koje ne mogu bitno promijeniti čovjeka kad se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom vlastitom postojanju.  Vjera u preobraženo tijelo, što je samo drukčiji način govora o vjeri u Kristovo uskrsnuće, nekako bi trebala biti utkana u samu čovjekovu egzistenciju i razumijevanje cjelokupnog vlastitog bića. Vjera koja bi čovjeka hranila. Zbog koje on ne bi više bio biće na putu prema smrti, nego biće na putu prema Uskrsu. 

Smrt je uvijek nečija druga smrt, ne umirem ja, umire drugi. I uskrsnuće nije moje uskrsnuće, uskrsnuće je Kristovo i tek jedino on zna kako izgleda kad čovjek umre i nakon toga uskrsne. 

Kako danas u svijetu, koji gotovo i ne razumije navještaj uskrsnuća, prije svega u sebi samom izgraditi vjeru koja će se temeljiti na vjeri u Kristovo uskrsnuće? Zar je neka novost ili tajna da i mi kršćani sve češće preispitujemo taj događaj padajući pod utjecaj onog stava kako sve što nije opipljiva činjenica i eksperimentalni dokaz ide u kategoriju nepostojećeg i izmišljenog?  Vjerovati u Kristovo uskrsnuće bio bi jedan autentičan pokušaj kršćanske nade kojom će čovjek zahvatiti najdublje moguće u samoga sebe i povjerovati u riječi Pisma: Ja sam Uskrsnuće i Život. Bez te kršćanske nade možemo samo birati ravnodušnost ili očajanje jer mi smo ništa drugo doli stvorenja na putu prema smrti. 

Takav stav, mišljenje i način egzistencije nije kršćanski. A preostaje li kršćaninu koji je i sam odustao od uskrsne nade išta drugo osim nihilističke vjere u beskrajno ništavilo? I kako uopće biti kršćanin ako je i naš vlastiti stav takav? 

Takva vjera i s njom povezana nada ne bi se mogle označiti kršćanskima. One su više nekakve površne i plutajuće ideje koje ne mogu bitno promijeniti čovjeka kad se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom vlastitom postojanju. 

Možda je vrijeme za ponovno traženje smisla i sadržaja Uskrsa za nas same, ne više za gomile, mase i spektakl. Jer ponekad Kristovo uskrsnuće uzimamo zdravo za gotovo, kao da je to jedan u nizu događaja iz ljudske povijesti. Nije. Možda bi trebalo događaj Uskrsa iznova čitati i ozbiljnije shvaćati za svoj vlastiti život, a ne samo za formalno i izvanjsko propovijedanje gdje se vidi ljepota stila i govorništa, ali ne kako je taj događaj zahvatio na autentičan način onoga koji ga naviješta. 

Ovoga Uskrsa valja zapitati samoga sebe ima li taj događaj vjere ikakvo značenje i sadržaj za moju egzistenciju i pogled na čovjeka i svijet? Ili ga već odavno smještam u one prostore stvarnosti koje zovu iluzijama i zabludama? A Isus je baš činio suprotno. Učenicima pokazivao uskrslo i preobraženo tijelo kako bi ih uvjerio da događaj Uskrsa nije iluzija, fantazija i prikazanje, nego stvaran događaj.