Dolazim iz Županje, malog grada smještenog na sjeveroistoku Hrvatske. Zbog nedostatka rodilišta u Županji, rođen sam u siječnju 1996. godine u Slavonskom Brodu. Kao mlađi sin u obitelji Želimira i Ivanke Marinković, odgajan sam uz starijeg brata Luku, u atmosferi topline i međusobnog poštivanja. U našoj obitelji već je duga tradicija služenja u vojsci, pa tako često volim istaknuti da potječem iz vojne obitelji. Moj otac i brat su narednici u MORH-u, premda je otac već nekoliko godina umirovljen.

Kršten sam u župi sv. Nikole Tavelića u Županji, a sakramente pomirenja, pričesti i potvrde pristupio sam u župi Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Županji. Osnovnu školu Ivana Kozarca sam završio u Županji kao i srednju Tehničku školu – smjer elektrotehnika. 

Od malih nogu gajim veliku ljubav prema elektronici i računalima zahvaljujući mojem ocu i bratu. Moj otac je bio dugo godina administrator mreže u vojarni u Vinkovcima, a nakon toga ga je moj brat naslijedio. Moj brat Luka je 10 godina stariji od mene i često bi me čuvao kad su nam roditelji bili na poslu, a za to vrijeme imao sam ga prilike gledati kako nešto radi na računalu. Imam čak fotografije iz toga vremena gdje se jasno vidi kako znatiželjno iz svog krevetića gledam u plavi monitor. Već od tada, pa sve do sada se bavim uglavnom svim područjima informatike i računarstva. Od servisiranja računala, postavljanja poslužitelja i mreže, montaže filmova, pa do izrade web stranica.

Duhovni poziv mi nije bio tako jasan kao ljubav prema računalima, posebno nakon pričesti kada sam se potpuno udaljio od crkve i vjerskog života. Nisam u tome pronalazio utjehu ni zadovoljstvo.

Duhovni poziv mi nije bio tako jasan kao ljubav prema računalima, posebno nakon pričesti kada sam se potpuno udaljio od crkve i vjerskog života. Nisam u tome pronalazio utjehu ni zadovoljstvo. Takvo razdoblje lutanja bilo je do 2. razreda srednje škole. Mi smo bili prva generacija koja je trebala primiti sakrament potvrde u tako „kasnije“ vrijeme. S obzirom da nisam pohađao kateheze na župi sve te godine, nisam čak bio ni zapisan na listu krizmanika. Išao sam na ta predavanja, jer su svi moji vršnjaci tada išli. Bilo nam je nekako svima jasno da je došlo vrijeme i na nas. U jednom trenutku župnik je pozvao sve naše roditelje na sastanak i prozivao je naglas sva imena osim mojega. Nakon čega ga je moja majka upitala: A gdje je moj Ivan? Župnik me je znao iz viđenja, jer je uglavnom sve nas dobro poznavao. Bio je to tada strogi vlč. Ivan Varoščić koji mi je kasnije pisao preporuku za ulazak u Družbu Isusovu. Nakon razgovora s mojoj majkom, uvrstio me na listu krizmanika i tako sam ponovno dobio priliku da se vratim Bogu.

Tjedan prije samog događaja, župnik je pozvao isusovca p. Ivana Mandurića da nam održi duhovnu obnovu. Bilo nas je tada oko 110 krizmanika. Mi nismo znali tko je to, a još više tko su to isusovci. Došao je neki stariji čovjek s bradom i kratkim hlačama i pitao nas: Jeste li krizmanici? Predstavio se: Ja sam pater Ike, isusovac, svećenik i Hercegovac. Već samom pojavom zainteresirao nas je što nam ima za reći. Predstavio nam je program, postavljao nam je puno pitanja, a dva su mi se usjekla u sjećanje koje valjda nikada neću zaboraviti: Tko sam to ja? Tko je za mene Bog?

P. Ike je puno govorio o Bogu, o Kristu, o ljubavi kojoj Bog ima za nas. Trajalo je to tjedan dana, nešto nagovora popodne, navečer su bile mise i klanjanja.

P. Ike je puno govorio o Bogu, o Kristu, o ljubavi kojoj Bog ima za nas. Trajalo je tjedan dana, nešto nagovora popodne, navečer su bile mise i klanjanja. Došao je i Alan Hržica koji je podijelio s nama svoje svjedočanstvo. Na kraju duhovne obnove p. Ike nam je predstavio program Modrave. Kako je rekao, to je tamo gdje Bog ljetuje… Pokazao nam je prilog preko projektora. Mene je taj projekt oduševio i htio sam silno vidjeti što je to.

Pomislio sam, ako Bog zbilja postoji, pa mora biti netko tko Ga je susreo. A pošto je na tom filmu bilo puno mladih ljudi koji su se zajedno molili, okupili se iz čitave Hrvatske na jednom mjestu, onda sigurno ću tamo nekoga sresti. Nagovorio sam svog najboljeg prijatelja Adriana, isto iz Županje, i odmah to ljeto smo otputovali – prvi put tako daleko od kuće.

Na Modrave smo stigli popodne nakon 8 sati putovanja autobusom. Mislim da smo stigli baš prije trenutka službenog početka programa. Sjeo sam među prvima u klupu i p. Ike, koji je već bio tamo i ranije, prepoznao me, pružio mi ruku i rekao: čovječe!

Program je tada trajao čitavih tjedan dana i svatko od nas je bio u malim grupama zajedno s animatorima. Naš animator je bio isusovac p. Stanko Perica, koji je još tada bio novak. Imao je puno strpljenja i razumijevanja za mene, kao i cijela grupa, jer ja se nisam znao čak ni pomoliti. Ta cijela grupa mi je pomogla doći do Krista. Doživio sam ljubav Božju na klanjanju jedne večeri koja mi je podarila duboki mir. Tada sam shvatio da je Bog zapravo Živi Bog, koji živi i u meni. 

Vratio sam se u Županju s tim dubokim mirom i htio sam započeti raditi na sebi i tražiti Boga dalje u svom životu. Mladi iz moje župe su me pozvali da im se priključim, ponajprije da im radim novi logotip benda, ali ipak sam ostao do kraja srednje škole s njima. U svojoj rodnoj župi počeo sam se učiti moliti, postao sam aktivan na projektima za mlade kroz dvije godine. Jer imao sam još dvije godine do kraja srednje škole. 

Jedan od projekata koji smo organizirali bio je salezijanski oratorij za učenike osnovne škole. U to vrijeme bio je na našoj župi vlč. Tomislav Benaković još kao đakon i pripremao je sve za misu jer smo ju slavili u crkvi na otvorenom. Nosio je dugu crnu haljinu, reverendu i tako je nekoliko puta prolazio kroz dvorište. Ja sam se u njega zagledao i nekoliko puta su mi misli prolazile kroz glavu: A možda bi i ti postao svećenik? Za mene su te misli bile presmiješne, nisam ih shvaćao ozbiljno i odbijao sam ih. Nakon nekoliko dana nisu me popuštale i odlučio sam porazgovarati sa isusovcima koje sam upoznao na Modravama i s jednom djevojkom koja je kasnije postala časna sestra misionarka ljubavi. Svi su mi predlagali strpljivost i molitvu, osluškivanje… Kasnije mi je časna sestra rekla da bih ipak trebao razmisliti o isusovcima, ako osjećam duhovni poziv. Odlučio sam predstaviti to isusovcima i oni su mi predložili da se javim p. Sebastianu Šujeviću.

Kroz te dvije godine sam to skrivao od svih, nisam čak rekao ni roditeljima da razmišljam o redovništvu i svećeništvu. Otišao sam kriomice u Zagreb i prošao egzaminaciju, župnik vlč. Ivan Varoščić je napisao svoje mišljenje i također im poslao. Negdje na ljeto, prije nego što je moja majka trebala poći na posao u sezoni na more, morao sam svojim roditeljima otkriti da odlazim u samostan. Za njih je to bio veliki šok, nisu bili za to pripremljeni, iako su slutili da nešto takvo može biti, jer sam često svoje vrijeme kroz te dvije godine provodio u crkvi i skoro svakodnevno odlazio na misu. 

Nisam previše razmišljao o redovima u Crkvi. Znao sam da, ako je duhovni poziv u meni, onda biti isusovac je vrlo jasan izbor.

Nisam previše razmišljao o redovima u Crkvi. Znao sam da, ako je duhovni poziv u meni, onda biti isusovac je vrlo jasan izbor. Kroz to služenje isusovaca mladima bolje sam ih upoznavao. Njihov rad s mladima za mene je uvijek bio pun pogodak. Bogata isusovačka duhovnost koja je življena u praktičnom životu i mladi čovjek se njome hrani, dolazi i vraća Kristu. Drugo, isusovci nisu klasični svećenici, oni se bave i znanstvenim radom, ali ne samo humanističkim znanostima, ali i tehničkim. I upravo u tome sam vidio da se kao isusovac jedino mogu ostvariti, da svoje talente mogu dati na službi Crkve. Treće, isusovac će Boga naći i tamo gdje su svi odustali tražiti Ga. Isusovci su često poslani na same granice, tamo gdje nade nema, posvećujući vlastiti život na službu Crkve. Posebno mi je to što sam Papa može poslati isusovca, koji ima 4. zavjet – poslušnost Papi, tamo gdje je velika pastoralna potreba. A isusovac bez oklijevanja – idem!

Primljen sam u isusovački novicijat u Splitu najesen 2014. godine nakon položene državne mature. Kroz dvije godine sam imao prilike pobliže upoznati Krista, isusovački način postupanja i razlučivati duhovni poziv. Položio sam svoje vječne zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti u Družbi Isusovoj 2016. godine u Splitu. Nakon toga pošao sam na studij filozofije i religijskih znanosti u Zagreb i tamo proveo tri godine. U međuvremenu sam postao webmaster naše provincije www.isusovci.hr. Počeo sam s obnovama web stranica svih isusovačkih zajednica koji su imali potrebu za tim što je rezultiralo da kao provincija trebamo vlastiti server. A pored toga sam čitavo vrijeme bio među mladima u SKAC-u (Studentski katolički centar Palma), služio nedjeljom na misi u 11 sati u Palmotićevoj i sudjelovao u raznim isusovačkim pastoralnim događajima. Tijekom ljeta sam odlazio na tečajeve jezika u Englesku i Poljsku.

Nakon tri godine filozofije, isusovci obično odlaze na pastoralnu praksu na dvije godine koju zovemo magisterij. Mene je provincijal p. Dalibor Renić poslao u Krakov na dvije godine. U Krakovu sam pripremao kandidate koji su trebali stupiti u Družbu za njihovu poljsku provinciju i vodio sam duhovne vježbe u šutnji za mlade u raznim mjestima na jugu Poljske. Nakon pastoralne prakse nastavljamo studij teologije u jednom od isusovačkih formacijskih centara. Jedan od tih centara je u Varšavi u kolegiju Bobolanum. Zbog ranije studija filozofije dolazimo na 3. godinu teologije i tako nastavljamo svećeničku formaciju i diplomski studij teologije. Na zadnjoj godini teologije primamo đakonsko ređenje po rukama biskupa kojeg sami izaberemo. 

U ljeto ove godine trebao bih se vratiti u Hrvatsku, natrag u moju Provinciju na novo poslanje. A svećeničko ređenje bi trebalo biti iduće godine također u Hrvatskoj.

Za mene je svećeništvo služenje Kristu u potrebama Crkve. Nadam se da ću u tome biti vjeran do kraja, sazrijevati i učiti. I truditi se biti što bolji kršćanin, rasti u toj ljubavi i s Njom se s drugima dijeliti, kao što to naše geslo kaže: Sve na veću slavu Božju!