Gošća je objasnila kako prije nije često išla u crkvu jer je većinom bila u Zagrebu. Naime, od najranijeg djetinjstva roditelji su radi liječenja i rehabilitacije s njom išli bolnicu na Kantridu u Rijeci i na Goljak u Zagreb, a onda je velik dio svog života proživjela u ustanovama – na Goljaku i u Centru Dubrava. Kad bi došla kući, htjela je što više vremena provesti s obitelji. “Osim toga, tek  sam u šestom razredu osnovne škole dobila kolica, stoga je roditeljima bilo teško nositi me u crkvu”, rekla je.

Tek kada je Dinka bila osmi razred, počeo je vjeronauk u školi. Tada im je dolazila predavati vjeronauk časna sestra iz crkve sv. Vinka i nedjeljom su njezini mladi dolazi na Goljak po njih kako bi ih vodili na svetu misu. Tamo je i primila sakrament svete potvrde. U srednjoj školi im je vjeronauk predavala vjeroučiteljica laikinja što se, kaže Kolić, njoj nije sviđalo jer je bilo preopširno te nije spominjala Boga. “To mi se nije sviđalo i iz tog razloga sam prestala ići na vjeronauk”, priznala je.

Sastajali smo se u župnoj dvorani, većinom u prizemlju, po zimi na katu, ali njima nije bio problem nositi me po stepenicama.

Završivši srednju školi stigla je kući dva mjeseca nakon mature, tj. na blagdan sv. Roka. Na poziv rođakinje pošla je na susret molitvene zajednice mladih,  ,,Putem vjere“. “Iako sam među njima bila jedina sa invaliditetom, to mi nije bio problem. Sastajali smo se u župnoj dvorani, većinom u prizemlju, po zimi na katu, ali njima nije bio problem nositi me po stepenicama. Nakon susreta vozili bi me kući, a moji roditelji bi me dovezli na susret. Tada sam počela svake nedjelje ići s roditeljima na misu i tu je počeo moj rast u vjeri”, posvjedočila je.

Nekoliko godina kasnije sa šogoricom se priključila župnom zboru mladih. Tu je također bila jedina osoba s invaliditetom. Godine 2003. pjevali smo u Rijeci na dočeku pape Ivana Pavla II. Išli smo vlakom, no budući da je vlak kasnio, stigli su u Rijeku u zadnji čas. Na Delti su ih treći put zvali na pozornicu, a oni su bili izvan kruga. “Digli su me u kolicima i prenesli preko ograde, kroz gužvu, mi smo u zadnji čas došli na pozornicu. Gužvu nismo ni osjetili, kao da su nas anđeli nosili. Tako da sam se integrirala u župnu zajednicu davne 1998g. godine”, prisjetila se sugovornica HKR-a.

Vozila sam uz crkvu – išla bih Isusu, a zbog stepenice nisam mogla ući.

U to vrijeme gđa Dinka nije mogla sama ući u crkvu. “Vozila sam uz crkvu – išla bih Isusu, a zbog stepenice nisam mogla ući”, rekla je.

Od 1998. g. su govorili svakom župniku da prilagodi ulaz. Samo je jedna stepenica, stoga ne bi trebalo puno raditi. Svi su rekli da hoće, ali nitko nije napravio. Tek 2021g. se to uspjelo napraviti. Sadašnjem (tada novom) župniku iznijela je svoj prijedlog i za par dana ulaz je bio prilagođen. “Sama sam organizirala da župljani s invaliditetom čuvaju Presveti Oltarski Sakrament, Božji grob, drže križ na postaji križnog puta.”

Za to sve me potiče Sam Bog i ljubav prema Njemu.

“Za to sve me potiče Sam Bog i ljubav prema Njemu. Ako ćemo sve to raditi, a nije nam Isus glavni cilj, uzalud nam sve. To je prvo. A drugo, želim da  se osobe s invaliditetom integriraju u župnim zajednicama. Osobe s invaliditetom mogu sve, ali nekad im je obitelj zapreka jer obitelj misli da oni to ne mogu”, poručila je.