Priredila: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Korizmeno razdoblje (Quadragesima) traje od Pepelnice do Velikoga četvrtka, odnosno do Mise večere Gospodnje kojom započinje Vazmeno trodnevlje. To su ukupno 44 dana. No, s obzirom da korizmeni post isključuje nedjelje kojih je u korizmi šest, dolazimo do broja 38. Njima se pridodaju još dva dana kada katolici poste – Veliki petak i Velika subota, pa je sveukupno 40 dana kojima se vjernici postom pripravljaju na Uskrs.

Simbolički se broj 40 dobiva još na dva načina:

• računajući sve dane (i nedjelje) od Čiste srijede do uključivo Cvjetnice, kojom počinje Veliki tjedan, te
• također, ako se promatra razdoblje od početka korizme do Vazmenoga bdjenja – uključujući, dakle, i Vazmeno trodnevlje (četvrtak, petak i subotu) što je ukupno 46 dana, a kojima se onda oduzme broj šest koji označava šest nedjelja u korizmi.

Dakle, brojka 40 dana promatra se više simboličkom te se temelji na biblijskoj tipologiji: 40 dana trajao je opći potop (Post 7,14); 40 dana Mojsije je boravio na brdu Sinaj (Izl 24,18); Izraelci su 40 godina lutali pustinjom (Još 3,4); Ilija je 40 dana išao prema brdu Horeb (1 Kr 19,8); Niniva je imala 40 dana da se obrati (Jona 3,4); Isus je 40 dana proveo u pustinji (Mk 1,13; Mt 4,2; Lk 4,1) te je 40 dana nakon uskrsnuća uzašao na nebo (Dj 1,6-11).

Post i nemrs

Na samom početku korizme – na Pepelnicu, za vjernike je obvezan post i nemrs, kao i na Veliki petak. Dakle samo su dva dana u godini kada Crkva na to obvezuje.

Post bi, najkraće objašnjeno, bio uzdržavanje od jela. U danima posta za katolika je dopušteno samo jednom dnevno najesti se do sitosti. Obvezan je za sve od 18 do 60 godina starosti.

Nemrs je pak uzdržavanje od mesa i mesnih prerađevina. Obvezan je za sve vjernike od 14. godine života pa do smrti. Ne mrsi se svakog petka u godini.

Tijekom Čiste srijede i Velikog petka vjernik uzima samo jedan puni obrok jer je post te ne jede meso jer je nemrs. Posta su oslobođene trudnice, dojilje, bolesnici i oni koji se bave teškim fizičkim radom (prema potrebi).

Pepeo

Također, tijekom Pepelnice čelo ili tjeme vjernika posipa se pepelom (ili se pravi znak križa) uz izgovaranje formule: „Obratite se i vjerujte evanđelju“ (Isusov programatski proglas) ili „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ (riječi podsjećaju na istjerivanje iz raja).

Propis da se za dobivanje pepela spale palmine grančice od prethodne godine prvi put se, prema priručniku Adolfa Adama Slaviti crkvenu godinu, javlja u 12. st. A poslije je potvrđen u novom misalu, odnosno spominje se pepeo od maslinovih grančica koje su prethodne godine bile blagoslovljene.

Palmine, maslinove ili negdje grančice tise, nose se na Cvjetnicu te simboliziraju radost prilikom Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem.

Korizmene boje

Ljubičasta je boja korizme, a predstavlja poniznost i pokoru. Koristi se također i u došašću te je iste boje i štola koju svećenik nosi tijekom ispovijedi. Simbolizira žalost, predstavljajući bol i patnju raspinjanja.

U vremenu u komu je Isus živio tamnoljubičasta boja bila je kraljevska. A budući da je tijekom svoje muke bio ismijan kao „kralj židovski“, zaogrnuli su ga grimizom (grimiznim plaštem) koji se tumači kao platno jarko crveno-ljubičaste boje (Mk 15,17-20; Iv 19,2).

Isto tako, u nekim crkvama se i cvjetni aranžmani tijekom korizme ne izlažu te se na Petu korizmenu nedjelju – Gluhu slike i križevi zastiru ljubičastim platnom, a odluku o tomu donosi biskupska konferencija ukoliko smatra da je taj običaj za njezino područje vrijedan zadržavanja. Ukoliko se zastiru – križevi ostaju tako do svršetka službe Muke Gospodnje na Veliki petak, a slike sve do početka Vazmenog bdjenja.

Također, na Četvrtu korizmenu nedjelju nazvanu i Laetare (zbog ulazne pjesme koja poziva na radost te zborne i darovne molitve koje su oblikovane predradošću Vazma) svećenik odijeva ružičastu boju.

Pobožnost križnog puta

U Crkvi u Hrvata tijekom korizme važan element je, možemo reći neizostavna, pobožnost Križnoga puta, koja se upriliči svakog petka, a ponegdje i drugim danima.

Svoje korijene ima u pobožnostima IV. i V. st. kada su se u Jeruzalemu častila posebna mjesta Isusove muke; dok se u oblik kakav imamo danas razvila u XII. st., odnosno u vremenu križarskih ratova. U Europi su ju osobito promicali franjevci. Konačni oblik križnog puta ustalio je u XVIII. st. Sv. Leonardo Portomauricijski.

Početno ga je sačinjavao niz drvenih križeva postavljenih u razmacima na unutarnjim zidovima crkve (prvo sedam, a poslije 14 postaja). S kasnim srednjim vijekom pojedine su se postaje počele izvoditi u obliku slike, reljefa, kamenih skulptura ili kapelica na prostoru oko crkve ili uz prilazne putove (kalvarija).

Tradicionalna forma postaja križnog puta je sljedeća:

1. Isusa osuđuju na smrt.
2. Isus prima na se križ.
3. Isus pada prvi put pod križem.
4. Isus susreće svoju majku Mariju.
5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ.
6. Veronika pruža Isusu rubac.
7. Isus pada drugi put pod križem.
8. Isus tješi jeruzalemske žene.
9. Isus pada treći put pod križem.
10. Isusa svlače.
11. Isusa pribijaju na križ.
12. Isus umire na križu.
13. Isusa skidaju s križa.
14. Isusa polažu u grob.

Kraj svake postaje se stane, moli i razmišlja o tematici koju svaka u sebi nosi.

Pokora

Dolazimo do pokore koja je svojstvena vremenu korizme, ali ne bi trebala biti povezana isključivo s njim, nego se protezati tijekom cijele godine jer pomaže u borbi protiv đavolskih napasti.

Latinski prijevod paenitentia misli na iskreno kajanje, promjenu mišljenja, mentaliteta, lošeg životnoga stava, označava vraćanje na pravi put, popravak i davanje zadovoljštine Bogu za počinjene grijehe.

Imamo i Isusov poziv: „Ako se ne obratite [ne budete činili pokoru], svi ćete tako propasti“ (Lk 13,5).

Crkva od samog početka cijeni korizmenu pokoru, širila je duh pokore, koji je u početku bio oštar i zahtjevan propis.

Kako je u svom promišljanju pok. svećenik Varaždinske biskupije vlč. Krunoslav Pačalat zapisao: „Kršćanska pokora pokazuje prihvaćanje prolaznosti ovoga svijeta: koji uživaju ovaj svijet kao da ga ne uživaju, jer prolazi obličje ovoga svijeta. Tako nam govori sv. Pavao u Poslanici Korinćanima. Pokora je pridruženje Kristovoj patnji. Njome okajavamo vlastite grijehe i prihvaćamo prolaznost svijeta. U srednjem vijeku su se čak u ime pokore bičevali. S vremenom se pokora jako ublažila. Danas se čak ignorira i potiskuje. Crkveni propisi o pokori danas su svedeni na minimum. No, u novije vrijeme pokora se ponovno naglašava. Ponovno se otkriva vrijednost pokore. Pogotovo se ponovno otkriva njezina vrijednost za kršćanstvo. U Crkvi je prisutna svijest i vjera o toj vrijednosti. Naime, temeljno poslanje i navještaj Crkve je obraćenje. Gotovo cijelo evanđelje je poziv na pokoru i obraćenje. Kršćanski život bi trebao biti život u pokori. Još na krštenju čovjek je usmjeren na pokoru. Već smo tada pozvani na vršenje Božjih zapovijedi. U pokori pokornik kori samog sebe (…) kritički gleda na svoj život. Želi se popraviti i promijeniti.“

Papa Ivan Pavao II. pak u svojoj pobudnici Pomirenje i pokora naglašava kako je pokora nešto istinsko i djelotvorno samo ako se provede u djela ljubavi. S tog gledišta ona u kršćanskom rječniku označava trajan i svakodnevan čovjekov napor, da se izgubi vlastiti život poradi Krista. Mrtvljenje je dobro samo ako služi ljubavi – drugima i ako nas suobličuje Kristu.

Milostinja

Prema Svetom pismu i kršćanskoj tradiciji, uz sakramente, još su tri povlaštena sredstva spasenja i posvećenja: molitva, post i milostinja.

P. Mijo Nikić zapisao je kako milostinja, odnosno djela ljubavi i milosrđa učinjena onima koji su u nevolji, prema Isusovim riječima, izravno vode u kraljevstvo Božje. „To je kraljevski put spasenja. Biblija to preporučuje i u Starom i u Novom zavjetu. Tako u Tobijinoj knjizi čitamo: ‘Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha’ (Tob 12,9). Danijel poručuje kralju Nabukodonozoru: ‘Zato, kralju, neka ti bude mio ovaj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrđem prema siromasima’ (Dan 4,24). Također i mudri Sirah nam poručuje da milostinja ništi grijehe: ‘Kao što voda gasi uzbuktali oganj, tako i milosrđe čisti od grijeha’ (Sir 3,30). Sveti Petar apostol daje nam mudar savjet i zlatno pravilo: ‘Prije svega, imajte žarku ljubav jedan prema drugomu; jer ‘ljubav pokriva mnoštvo grijeha’’ (1 Pt 4,8)“, navodi p. Mijo.

Stoga, ne odgađajmo milostinju za „bolja vremena“. Kako bi milostinja koju vjernici dijele siromasima bila „Bogu ugodna“, trebaju ju činiti s pravom nakanom. Jer sjetimo se kako je Isus kritizirao farizeje i licemjere koji su činili dobra djela kako bi ih ljudi vidjeli i pohvalili. Isusova preporuka je: „Kada dakle dijeliš milostinju, neka ti ne zna ljevica što čini desnica“ (Mt 6,3), i činimo to radosno, a ne sa žalošću. „Za svakoga prinosa neka ti lice sja od veselja“ (Sir 35,8), „jer Bog ljubi vesela darivatelja“ (2 Kor 9,6).

Posti i ne mrsi, pospi se pepelom, zaodjeni purpurom, pogled upri u postaje križnog puta, čini pokoru i daj milostinju – ovi korizmeni koraci neka postanu naš program kako bismo nakon svakog „Velikog petka“ našeg života znali da dolazi Nedjelja uskrsnuća.