Jedan poznati svećenik farizeje je opisao ovim riječima: Mnogi misle da su farizeji bili glupi ljudi. Nikako! Bili su vrlo učeni i vrlo pametni, ali – pretvrda srca. Paradoksalno, farizeji pred svojim očima nisu vidjeli Onoga o kome su učili, promišljali i raspravljali. Kakva je to samo tragedija… Tek rijetki farizeji, svećenici i veliki učenjaci su u „šumi znanosti“ uspjeli priznati svoju neznatnost, nemoć i slabost te analogno tome vidjeti i susresti Onoga koji ih je potaknuo na potragu za njime.

Tvrdo srce

Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, reče na jednom mjestu sv. Augustin, a ako taj izrijek primijenimo na farizeje, njihovo ponašanje nimalo ne čudi, budući da svoj smiraj nisu pronašli u Bogu, već u pustim raspravama i traženju slave jedni od drugih: Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite, govori Gospodin u jednoj od pustih rasprava s njima.

Isus Krist dođe spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.

Farizejski duh simbolika je velike i teške duhovne bolesti. Taj duh ne dolazi odjednom, već se razvija malo po malo, a srce, budući da ne nalazi smiraja postaje sve tvrđe i osuđujuće, dok jednom ne postane nepopravljivo.

Znajmo i da farizeji nisu „stvar prošlosti“. Farizej se nalazi u svakome od nas. Sjetimo se samo one prispodobe o farizeju i cariniku koji mole u Hramu. Farizej se pouzdaje u samog sebe, a carinik se, kako stoji se ne usuđuje čak niti podići glavu već se udara u prsa i moli za milosrđe. Farizej je upao u zamku i pomislio da je sam sebi dovoljan i da je zaslužio Božju ljubav i naklonost zbog svojih dobrih djela.

Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite.

Gledano izvana, sve može izgledati blještavo savršeno. Redovito ćemo odlaziti na euharistijska slavlja, pristupati sakramentima, a ne uhvativši se u koštac sa samima sobom, živjet ćemo u nekom paralelnom svemiru u kojem je preudobno i toliko nepotrebno mijenjati bilo što u vlastitom životu. Mislit ćemo da smo vjernici, čak ćemo se tako i nazivati i pokazivati drugima koliko smo zapravo dobri i plemeniti.

Ima li lijeka?

Osim toga, misleći da evangeliziramo, olako možemo upasti u još jednu zamku, a o kojoj Gospodin govori: Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.

Tek rijetki farizeji, svećenici i veliki učenjaci su u ‘šumi znanosti’ uspjeli priznati svoju neznatnost, nemoć i slabost te analogno tome vidjeti i susresti Onoga koji ih je potaknuo na potragu za njima.

No, ni ovdje nije kraj. Često se oni koji su svjesni tog, farizejskog duha i koji nastoje živjeti autentičnu duhovnost sami sebe uhvate kako žive kao farizeji. Mislim da se radi o bolesti koja je najzaraznija i najlakše prenosiva I na kraju, lijek za ovu bolest je tako lagan, a opet, tako težak. Zašto? Jer je najteže priznati da smo mi ti koji smo potrebni Spasitelja, a ne toga da spašavamo. Tako je teško priznati se grešnikom i uvidjeti da se ne možemo pouzdavati u sami sebe. Tako je lako držati se osobnih životnih planova i ideja, a tako teško živjeti sadašnji trenutak i Kristov program života, izrečen kroz blaženstva..

Ipak, Radosna vijest i je u tome što je opisao sv. Pavao: Isus Krist dođe spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.