Louis čeka u svojoj sobi, smješten u svojim crnim invalidskim kolicima, vrlo uspravnih leđa i glave. Jedva se kreće, ali živi punim plućima, donosi Aleteia.

Čovjek bi pomislio da ga život nije mazio ili da ga je čak razbaštinio. U dobi od dvije i pol godine dijagnosticirana mu je Duchenneova mišićna distrofija. Ova progresivna genetska bolest utječe na mišiće koji progresivno postaju slabiji i potom paralizirani. Kako je rastao, Louis je izgubio mogućnost korištenja ruku, a zatim i nogu. Smanjio mu se i respiratorni kapacitet: mladić je stavljen na respiratornu pomoć noću, a uskoro će biti i danju. “Teško je, ali kad imaš za što živjeti, ideš dalje”, kaže sa smiješkom.

Vjera znači sjećati se otajstva utjelovljenja: čvrsto vjerujem da je Krist došao podijeliti moju patnju.

Je li bolest nepravda? On odgovara: “Ne, to je test. U našim životima, svi mi patimo u nekom trenutku: samo moramo dati drugu dimenziju toj patnji. Vjera je ono što to čini mogućim. Vjera znači sjećati se otajstva utjelovljenja: čvrsto vjerujem da je Krist došao podijeliti moju patnju. On ne uzmiče od toga; on dolazi blizu toga. To nam pomaže shvatiti da Bog ne želi patnju; on se bori protiv toga. I više od toga, dolazi nam se pridružiti u tome.”

A što je s njegovim dostojanstvom? Osjeća li da je ono umanjeno? “Današnje društvo želi prodati naše dostojanstvo”, odgovara glasom prožetim bijesom i ogorčenjem. “Kao da je patnja oduzela dostojanstvo! Velika je pogreška misliti da se ljudsko dostojanstvo može izgubiti: imamo dostojanstvo jer smo ljudi. Dostojanstvo je neotuđivo. Ono što trebamo učiniti je boriti se protiv usamljenosti i isključenosti; to je ono što ubija ljude.”

Moramo se staviti na raspolaganje Božjoj milosti: pomalo poput vitraja, pozvani smo pustiti da njegovo Svjetlo zasja.

“Moramo se staviti na raspolaganje Božjoj milosti: pomalo poput vitraja, pozvani smo pustiti da njegovo Svjetlo zasja”, kaže Louis.

U svom životu kao invalid, morao se nositi s načinom na koji ga drugi ljudi doživljavaju, a koji je više obilježen strahom nego zlobom. “Različitosti nas podsjećaju na vlastitu krhkost, a to nas plaši, pa od toga pokušavamo pobjeći. Što smo mlađi, to je lakše rugati se drugima.”

Louis nije sam kada je u pitanju suočavanje sa svojim invaliditetom. Njegova velika snaga je obitelj koju jako cijeni. “Ne živim sam sa svojim invaliditetom”, kaže on. “To podnosim s mnogim drugima. To je velika milost.”

Međutim, život mu nije dopustio privilegiju da njegova voljena obitelj još uvijek bude na okupu. Dana 2. svibnja 2021. njegova je majka Aurélie iznenada umrla nakon pada s konja. Louis je započeo moliti da mu se majka spasi, a zatim je prihvatio Božju volju.

Naš grad je u raju.

On opisuje svoje iskustvo: “Ovo iskušenje je potres. Gubitak majke posebno je bolan. Imao sam sreću imati obitelj koja neprestano moli. Tako sam automatski, da zadržim glavu iznad vode i ne potonem, molio. Ne uklanja bol, ali to je ono što je kršćanska nada: razumijevanje da je život samo prolaz. Naš grad je u raju. Već ga živim sa svojim nedostatkom, ali majčina smrt učinila me svjesnijim vječnog života: nebo je razderano. Čak i ako je, ljudski govoreći, sve bilo na klimavim nogama, postojala je slika Krista Stijene koja je jača od svega.”

Danas, kaže, invaliditet je možda njegova najveća snaga: “Njime mogu svjedočiti da se može živjeti unatoč patnji i pokazati da Krist živi u meni. Tako mislim da me Gospodin poziva da budem misionar s ovim invalidskim kolicima. Da bismo to učinili, moramo se staviti na raspolaganje Božjoj milosti: pomalo poput vitraja, pozvani smo dopustiti da njegovo Svjetlo sja kroz nas. To je svakodnevni čin obraćenja: reći ‘da’ Bogu svako jutro i prilagoditi sve prema Njemu.”

Moramo živjeti ovozemaljski život kao pripremu za veliki susret s Bogom.

Jer cilj ostaje isti: “Moramo shvatiti da smo stvoreni za vječni život. Sve je prolazno, samo smo u prolazu. Sve ovdje na zemlji je osmišljeno da nas nauči voljeti. Moramo živjeti ovozemaljski život kao pripremu za veliki susret s Bogom.”