U koncelebraciji su bili: don Ante Mateljan, katedralni župnik, don Marko Ćubelić, kanonik, don Vedran Torić, rektor u bogosloviji, don Jure Vrdoljak, duhovnik bogoslova, don Radojko Vidović, kanonik i župnik Župe sv. Mateja na Ravnim Njivama, don Danko Kovačević, vicerektor u bogosloviji te don Renato Pudar, nadbiskupov tajnik. 

U uvodu svete mise nadbiskup je kazao da je bl. Alojzije Stepinac živio u teškim vremenima. No, Bog u teškim vremenima uvijek šalje jake ljude koji će voditi narod. Takve osobe su uvijek bile pune vjere, molitve i kreposnog života. One su uvijek bile putokaz i ohrabrenje narodu u situacijama u kojima se ne vidi dobro, kazao je nadbiskup pozvavši vjerni puk da stavi prošnje za euharistijski stol da Bog nikada ne uskrati Crkvi nepokolebljive i svete osobe u teškim vremenima.

U propovijedi je nadbiskup istaknuo kako blaženikov lik ne blijedi i dalje usprkos određenim otporima njegovoj kanonizaciji. Štoviše, njegov lik sve više nadahnjuje vjernike hrvatskog naroda koji ga doživljava kao ikonu vjere i kao siguran putokaz u hodu naše Crkve u današnjim teškim vremenima.

Bl. Alojzije je živio u tri različita režima i u svakom režimu je bio „persona non grata“. Stepincu nisu mogli začepiti usta. Znao je da će zbog toga platiti glavom, ali usprkos tome nije ustuknuo. Stepinac je od komunističkog režima osuđen, ne zato što je počinio ili podržavao bilo kakvo zlo, jer mu nitko ni onda ni danas nije uspio pronaći nekakvu mrlju u njegovu djelovanju, nego je suđen samo zato što se usudio kritizirati poslijeratna zlodjela komunista i partizana, i tako postao velika smetnja.

„On je po svom duhovnom ustrojstvu bio protiv svakog oblika nasilja i svakog zločina. Pa i predstavnici Pravoslavne Crkve i srpski povjesničari koji su bili članovi Komisije koju je prije nekih šest-sedam godina osnovao papa Franjo, a koja je trebala rasvijetliti ulogu kardinala Stepinca za vrijeme rata, nisu predočili niti jedan jedini autentični dokument koji bi kompromitirao blaženog Alojzija“, kazao je nadbiskup. 

Stepinac je jednom prilikom kazao da je njegovo cjelokupno „političko djelovanje“ spašavanje duša. Njegova vjera i njegovo iskustvo Boga nisu mu mogli dopustiti ništa drugo. To je bio njegov program od njegova svećeničkog ređenja do kraja života. No, bez obzira na sve nepravde koje su mu učinjene, nikada nije mrzio ili želio zlo drugima bez obzira na zlo koje su ti isti činili njemu. 

Snagu u radu i trpljenju blaženi Alojzije je nalazio u molitvi i euharistiji. Bio je čovjek istinske molitve. „Već kao student i mladi svećenik, usprkos svim obavezama, on je stigao svaki dan, osim časoslova, izmoliti sva tri otajstva krunice. Molitva je za njega bila slušanje Boga, razgovor s njim i istinsko prijateljstvo s Bogom“, kazao je.

„Kada ga je jedna novinarka, nakon izlaska iz zatvora u Lepoglavi i odlaska u kućni pritvor u Krašić, pitala što će u Krašiću raditi, odgovor je bio kratak – ‘Molit ću i trpjeti za Crkvu’. On se poput biblijskog pravednika osjećao u Božjoj ruci. Imao je puno patnji, ali ih je živio s Bogom i u njegovoj duši patnje nisu ostavljale nikakvu gorčinu. One su mu samo davale osjećaj sličnosti s Isusom i tako su postajale izvorom blagoslova za njega, za narod i Crkvu“, zaključio je.

Na kraju mise katedralni župnik zahvalio je akademskom kiparu, Ljevaonici umjetnica Ujević iz Zagreba, nadbiskupu i svim vjernicima koji su na bilo kakav način pomogli.

Pjevanje tijekom misnog slavlja predvodio je katedralni zbor pod ravnanjem mo. Šime Marovića te uz orguljašku pratnju s. Mirte Škopljanac Mačina.